Dječak Jakov sanja san (prvi dio)

Dječak Jakov se jutros probudio ranije nego inače. Prvo je žmirkao i sam sebi ličio na mače. A zatim je osjetio nešto toplo pod nogama. To se mače skupilo kraj njegovih nogu, pomislio je. Pogledao je, ali tamo nije bilo mačeta, već samo dekica, koju  je zgurao sa sebe. Jako je želio da ima mače, koje bi mazio i gledao kako se igra na travi, moglo bi sa njim ići i na pecanje. Ne bi se osjećao tako usamljeno, dok sjedi na obali i gleda u vodu i plovak, čekajući da riba zagrize. Sjetio se djeda, mnogo mu je nedostajao. Osjećao se strašno usamljen otkad je umro. Toliko je toga radio sa svojim djedom, često su znali cijeli dan provesti u djedovoj radionici, gdje bi kuckali i pravili police baki za začine ili za saksije. Baka bi im ispekla štrudlu i donijela, kao i sok od malina i višnje, koji je jako volio. 

Djed je nedostajao i baki, znao ju je vidjeti kako briše prašinu sa njihove vjenčane fotografije. Plakala bi tada, a zatim suze brisala od kecelju. Najtužnija je bila u rano ljeto, kada je djed umro.

Lagano su se privikavali da ga nema već tri godine. Njih dvoje su živjeli sami u kući na jezeru u koje se ulijevala jedna rječica. A dalje se nalazio potok, koji  je Jakov volio preskakati.

Imali su već svoje male rituale. Baka bi svako jutro sačekala da se Jakov probudi. No, kako se budio u isto vrijeme, na stolu bi zatekao kakao i bakine kolače, koje je jako volio. Zatim bi obuo cipele ili čizme i otišao da hoda po šumi ili bi se igrao u djedovoj radionici u kojoj je sve bilo isto kao kad je djed bio živ. Ponekad bi kod čika Ištvana svratili unuci, pa bi se sa njima igrao. Ovih dana se bližila kraju školska godina i znao je da će ih vidjeti kroz neko vrijeme. Doći će ljeto, pa će se moći igrati sa Lucijom, Adom i Sergejom. Jakov nije išao u školu, kao ni njegova drugarica Fiona, jer je škola bila zatvorena, posljednji učitelj je otišao iz sela prije četiri godine. No, njih dvoje su znali čitati, pisati i računati. Naučila ih je teta Berta, koja je bila jedna od rijetkih u selu, da je završila školu. Ponekad bi im čitala iz velike knjige priče iz raznih krajeva svijeta. Oboje su upijali priče i zamišljali te velike gradove o kojima teta Berta čita. Gledali bi je sa čuđenjem i sa zainteresovanošću. Život im je tekao mirno.

No, ovo jutro ga je nešto probudilo ranije. Opet je sanjao isti san, peti dan već, još ga ni Fioni nije ispričao. San ga je plašio i mislio je da ga ni Fiona neće razumjeti. Sanjao je kako se budi u samu zoru i odlazi na jezero, prolazi pored sojenice i dolazi na mali mol i sjedi tu neko vrijeme. Čuje kako ribe se praćakaju, gleda u mjesec koji je krenuo svojim putem i sunce koje se promalja iza brda. U jednom trenutku čuje glas, koji dopire iz jezera i koji mu kaže da pogleda u jezero, da zaroni duboko unutra, te da će pronaći škrinju sa sjećanjima i uspomenama.

Da li to znači, da će se sjetiti tate i mame? Tako bi volio da ih se sjeti. Zapamtio je samo mekoću mamine kose i miris jasmina, koji je voljela. Nije mu ostalo jasno, kako se sjeća, kad je bio tako mali. No, on se toga sjećao i ničega više. Ponekad bi gledao albume sa starim fotografijama i pitao se, da li je istina to što kaže baka da su tata i mama sa djedom na nebu. Kad je bio manji pitao se kako se ljudi popnu na nebo i zašto ih sad ne vidi, ako su gore. Zašto samo vidi mjesec i zvijezde?

Razmišljao je tako još neko vrijeme ležeći u krevetu, a zatim je ustao, obukao svoje omiljene hlače sa tregerima i sišao niz stepenice da vidi gdje je baka. Baka ga je iznenađeno pogledala.

-Već si ustao? Jutros nisu skakutao niz stepenice.

Jakov ju je pogledao i osmjehnuo se.

-Nisam ti stigla spremiti doručak, no brzo ću.

Reče baka, i već je krenula da vadi šerpice. A Jakov je sjeo u njenu fotelju i klatio nogama. Gledao je u korpu sa pletivom, koju je baka pored spustila. A zatim se sklupčao.

Ubrzo je baka završila doručak i Jakov je jeo. Spremio se i izašao iz kuće. Odlučio je da hoda danas po šumi, tražeći pečurke i da se prisjeća sna. Za svaki slučaj je ponio teglu u koju je sakupljao gliste. U jednom trenutku nešto ga je nagnalo da ode do Fione i ispriča joj san. Možda će ga razumjeti i možda mu bude mogla pomoći.

Ovo je nova priča za djecu, koja je dolepršala do mene u trenutku. Odlučih da je zapišem i podjelim sa vama.

Do sljedećeg puta, želim da vas nađu najljepše uspomene iz vašeg djetinstva. Ostajte mi dobro, lijep pozdrav.

Bojana Knežević

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.