Iva Matijaško Degač: „Reci mi djevojčice…

Kao pokošena s nogu, toga dana sam zaspala sjedeći na kauču. Nije ni čudo, jer uvijek tako reagiram kada uđem u toplinu svoga doma s hladne ulice. Pogotovo zimi kada vatra pucketanjem drva udara ritam najbolji za uspavljivanje, a toplinom grli najdivnijim zagrljajem nakon udaraca hladnog vjetra i nanosa snijega. Iskreno, ne znam koliko dugo sam spavala, niti koliko je uopće bilo sati kada sam se skočila i otrgnula iz ruku sna.

Koliko god obožavam to spavanje u toplom boravku na kauču, toliko ne volim kada se preneraženo probudim ne znajući koje je vrijeme, dan ili mjesto.

Nakon trenutne dezorijentacije poslije buđenja refleksno sam posegnula ka stoliću i dohvatila kutiju s cigaretama. One mi uvijek bezuvjetno nude spas, smirenje i brzi povratak u realnost ispunjenjem mojih pluća crnim oblakom svog otrovnog dima. Zažarila se cigareta, pučnuo dim na nozdrve,  „dobro je, doma sam „ – prostrujalo je mnome kao najsigurnija činjenica toga trena.

Biti doma je ono što meni predstavlja sigurnost,  moj centar. Biti doma kad je nevera moj je spas.

„Ne spavaš više?“ – začuh zvonki glas kraj sebe.

„Ne spavam“ – odgovaram automatizmom i nastavljam s uživanjem u svome poroku.

Dim je strujao mojim tijelom plešući nikotinsko-katranski ples po mojoj unutrašnjosti, okupirajući mi osjetila i zatupljujući činjenicu da sam nekome odgovorila na pitanje u stanu u kojemu sam bila sama.

„Nije dobro pušiti, iako i moja mama puši, a ne bi smjela. Znaš ona je bolesna.“ – reče glasić ponovno.

„Nije dobro, znam samo ja…“ – prekinem misao opako osvijetljenog uma. Bacam pogled do sebe i gledajući ne vjerujem vlastitim očima. Kraj mene sjedi malena djevojčica guste, crne, kovrčave kose obučena u preveliku bijelu majicu na kratke rukave koja joj je padala preko koljena.

„Tko si ti?“ – upitah gušeći se od tek inhaliranog dima i šoka od činjenice da kraj mene sjedi nečije dijete koje ja ujedno ni ne poznajem.

„Kako tko sam ja? Pa, što ti ne znaš tko sam ja?“ – upita ona mene kroz zvonki smijeh.

Realnost je zakucala, a s njom i strah. Isti onaj strah koji je u trenu zamijenio dim i obuzeo još uspavano tijelo. Strah od činjenice da nisam sama. Moji su otišli van na igru u snijegu, što je i pisalo na poruci koju su ostavili na stolu, mačke su spavale u sobi od male, a vrata stana su bila zaključana. I to još iznutra s ključem u bravi.

Po zdravom razumu i logici trebala sam biti sama. Ali nisam, kraj mene je sjedilo kuštravo čeljade.

„Oprosti, ali kako si ušla u stan?“ – krenem s oprezom, kradomice gledajući po stanu loveći znakove provale i ortaka od malene. Bila sam uvjerena da me, dok s njom laprdam u strahu, pljačkaju iako ni sama ne znam što bi to kod mene uopće i bilo za ukrasti.

„Pa, ti si me pozvala i nije lijepo reći da me ne poznaješ“ – negodovala je mala.

„Ja?“ – viknuh – „Ja? Nisam ja zvala nikoga! S kime si ti tu i što radiš u mome stanu?“ – nastavila sam glasno i oštro.

Bila sam toliko galamila da su se te crne i okrugle oči, što su gledale izbečeno u mene, odmah napunile suzama. Dijete je bilo više u strahu od mene. Dijete me je uistinu znalo, a ja i dalje nisam imala pojma tko je ona. Dijete me se bojalo.

„Ti si mene zvala, a ne ja tebe i nije lijepo da ovako galamiš!“ – reče kroz suze, brišući nos u i tako preveliku majicu. Kroz glavu mi je prošla misao da lopovi ne plaču, a i tišina u stanu je govorila maloj u korist – bila je sama. Sama i uplašena.

„Nisam valjda totalno skrenula?“ – rečem sama sebi

„Kako sam te ja zvala? Ta ja te ni ne poznajem. Ne poznajem ti ni mamu ni tatu.“ – zbunjujuće odgovaram i sebi i njoj, propitkivajući vlastiti razum.

„Molim te oprosti, ali ja ne znam tko si ti.“ – rečem polu tihim glasom pokušavajući umiriti preplašenog stvora. Gledale smo jedna u drugu u tom trenu tišine. Ona uplakana, ja šokirana. Analizirale smo svaku nepomičnu kretnju jedna drugoj. Analizirala sam po ladicama u glavi svu djecu koju znam ne bi li se sjetila čija je ta mala, sve dok odjednom nije veselo poskočila i uhvatila me čvrsto za ruku.

“Dobro je, nije duh“ – pomislim nakon njezinog čvrstog hvata.

„Znam! Znam kako ćeš znati tko sam ja!“ – kliknu i prene me iz razmišljanja, te poskoči s kauča.

Hitro me povukla i odvukla prema kupaonici. Tapkala je nožicama kao malim batićima po podu. Došle smo do kupaonice u trenu. Malenim ručicama pokušavala je dosegnuti do ogledala koje je bilo položeno na višoj polici. Bila je toliko mala da se morala propinjati na prste kako bi uhvatila željenu stvar.

„Bosa si na pločicama, prehladit ćeš se i što će ti ogledalo?“ – progovaram, slušajući moju mamu kako govori iz mene.

„Da vidiš! Da vidiš!“ – pruža mi ogledalo i veselo kliče „Vidi! Vidi!“.

Od malena pridajem pažnju silama koje čine svijet, na svoj i samo meni svojstven način. Znala sam da ogledala mogu nositi nesreću, da u njima može biti čak i đin, ali znatiželja je bila jača od mene. Uzela sam ogledalo i odlučno pogledala u njega. Na žalost tamo nije bilo nikakvog prolaza u drugu dimenziju ili nekog demonskog prikaza. U odrazu sam bila samo ja. Ja i moje iscrpljene oči.

„To sam ja“ – rečem. Bila sam pomalo i razočarana, jer u ogledalu sem mene nije bilo nikog drugoga, ali sam se sjetila. Djecu umiruju priče, a moja najdraža priča seže u daleke osamdesete. Kada su djeca čitala slikovnice naslijeđene od starije braće i sestara.

„Nije vuk, niti medo, a bome ni zec. Ovo nije portret oko kojeg su se svi u šumi svađali…“ – započnem i stanem. Mala je toliko pljeskala i skakala da je izgledala poput malenog trola kada vidi ptičicu i želi je pojesti.

„Vidiš da znaš! Vidiš da znaš!“ – klicala je radosno.

„Znam tu priču, svi klinci koji su odrastali u osamdesetima znaju tu priču o velikoj svađi u šumi oko pronađenog portreta, koji je u biti bio jedno obično ogledalo. A, svaki šumski stvor je mislio da je njegov, jer je vidio svoj odraz“ – pametno ću i nastavim s pričom mojeg djetinjstva.

Na zadnjim dijelovima priče osjetim udarac ispod malog mozga. Nešto užasno i bolno, kao da mi šilo para lubanju. Kao da mi se glava razdvaja na dva dijela. Od te boli i tog užasa sinulo mi je njezino ime. Ili barem ono koje ja mislim da je.

„Iva?“ – upitah u strahu naginjući se na desnu stranu da je pogledam s odmakom. Trebala bi biti Iva. Ista ona kosa, iste one oči koje široko gledaju u svijet i ista ona plačljiva narav koju je bilo i je lako rasplakati. Ista ona mala koju sam se nekidan sjetila kada sam gledala svoju kćer u strahu da će se osjećati kao ja kada odraste. Razočarano, jer je razočarala dijete u sebi.

„Da! Da! Vidiš da znaš! Vidiš da znaš tko sam!“ – poviče i zagrli me silno svojim ručicama oko nogu. Podignula sam je s pločica i ne samo jer je bosa i što će se prehladiti (tako nam je barem mama govorila. Tako nam barem govori i dan danas, jer nikada ne nosimo šlape na nogama), već sam htjela upiti svu nju ponovno u sebe. Svu njezinu zaigranost, sav njezin bucmasti šarm male Mišelinke nafaldanih ručica. Svu njezinu radost koja mi nestane u trenutke kada ostanem sama sa sobom

„Volim te puno.“ – reče mi zagnjurenom glavicom u moja njedra. „Volim te iako misliš da si me razočarala, jer nisi napravila sve što si htjela. Ti si ono što želim biti kada odrastem“ – reče i spasi moj svijet. Svijet u kojemu sam se bojala biti ja, sa svim svojim manama i drugačijim pogledima na život. Sa svim tugama i patnjama. Sa svom boli u kojoj živim već dvije godine, a glumim da dobro je. Sa svim željama da me nema, a znam da se imam za koga boriti i nikada se ne predati.  Nikada ne odustati i dozvoliti sumnju u sebe.

Spas sam donijela sama sebi kroz sebe samu. Sebe od dvije malene, a tako meni bitne, godine.

Čvrsto sam je obgrlila i poljubila joj kosu. Moju kosu. Našu kosu. Maminu kosu.

„I ja tebe Ivino volim i ja tebe“ – odgovorim kroz suze.

„Samo plaći manje ćeš piškiti“ – reče brišući mi suze mameći mi osmjeh na lice. To su govorili mama i tata tih davnih osamdesetih. „Samo plaći Julka, manje ćeš piškiti“ znali bi reći na moje suze. Ah, te osamdesete i vrijeme djetinjstva. Da mi ih je vratiti barem na tren.

Odjednom se čuo udarac. Otvorila sam uplakane oči i skočila s kauča. Vidjela sam svoju mačku i zdjelu s voćem koja je bila srušena sa stola. Okrenula sam se oko sebe i uvidjela kako je soba bila na mjestu, a vatra je i dalje udarala taktove pucketanja drva. Mačke su pobjegle od straha. Stajala sam sama gledajući svoj odraz u prozoru.

Susret s malom Ivom bio je samo san. Ili možda nije?

Iva Matijaško Degač

Komentari

Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete