Majka Tereza

Žena, Albanka, sitna, mršava, siromašna i s puno stava – fenomenalne su ovo predispozicije za uspjeh, zar ne? Nisu? Kako je onda Majka Tereza uspjela postati jednom od najmoćnijih žena koje su ikada živjele i djelovale?

Rođena 26. kolovoza 1910. godine u Skopju kao Agneze Gonxha, u vrlo pobožnoj katoličkoj albanskoj obitelji, do te mjere pobožna i religiozna, Majka Tereza često je kao dan svog rođenja, umjesto pravog datuma, isticala dan kad se krstila, 27. kolovoza. Agneze je odgajana u strogom katoličkom duhu i još u djetinjstvu je osjetila poziv slijediti Boga, na što se odlučila već u dobi od 12 godina. Nakon što je odlučila svoj život posvetiti Bogu i misionarskom radu te se s 18 godina odselila kako bi slijedila svoj put, do kraja života više nikad nije vidjela svoju majku, a otac joj je umro kad je imala samo osam godina.

Kako je svoj život odlučila posvetiti Bogu i pomaganju drugima, za koje je znala da većinom govore engleski jezik, 1928. godine odlučila je otići u Irsku i pridružiti se Redu sestara od Loreta, gdje je dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon što je savladala engleski jezik, ostvarila je svoj naum i 1929. godine otputovala u Indiju, gdje je idućih 20 godina radila kao učiteljica. Svakodnevno pomažući potrebitima i najsiromašnijima kojih je Indija bila puna, Majka Tereza 1946. godine dobila je, kako sama kaže “poziv unutar poziva” te je odlučila napustiti samostan i školu i početi djelovati na ulici među siromašnima, bolesnima i umirućima. Tada mlada redovnica Tereza prve godine života na ulici u Kalkuti provela je u velikom siromaštvu o čemu je u svoj dnevnik koji je tada vodila, zapisala da je bila u iskušenju odustati i da je bila u napasti vratiti se u samostan. Osim manjka bilo kakvih prihoda, Terezi su, baš poput onih zbog kojih se i podvrgnula takvom teškom životu, nedostajale osnovne stvari potrebne za život, kao što su hrana i voda.

Svojim upornim radom, zalaganjem i ispunjavanjem misije koju je bila pozvana ostvariti, Majka Tereza je brinući se za potrebite, privukla pažnju najviših indijskih političara, koji su joj službeno izrazili zahvalnost te je dobila i indijsko državljanstvo. Uz Majku Terezu okupilo se 13 redovnica koje su dijelile njenu misiju te je 1950. godine od nadležnog biskupa dobila odobrenje za osnivanjem nove družbe „Misionarki ljubavi“. Ovaj red pratila je jedna od najpoznatijih izreka Majke Tereze:  “Služiti siromašnima da bi se služilo životu.”

Misija je prema njenim vlastitim riječima osnovana kako bi se brinuli za “gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu”. Danas, Misionarke ljubavi imaju preko 4 000 redovnica i škole, bolnice i prihvatne centre u cijelom svijetu,  ondje svi potlačeni, gladni, bolesni, zanemareni mogu naći svoje mjesto.

CNN

„Po krvi sam Albanka, po državljanstvu Indijka, po vjeri sam katolkinja i obavljam službu časne sestre. Zbog svega toga mogu reći da pripadam cijelom svijetu“, govorila je Majka Tereza kad je opisivala polemiku o njezinom podrijetlu. Takvo kozmopolitsko razmišljanje, omogućilo je različitim pacijentima koji su od Misionarki ljubavi tražili pomoć, da bez obzira na svoje religijske stavove, rasu, naciju i druga uvjerenja dobiju skrb, njegu i ljubav. Unatoč činjenici da su u njenim ustanovama bolesnim i umirućim pacijentima čitani ulomci iz njihovih svetih knjiga, ma o kojoj god se religiji radilo, kad se radilo o kontroverznim pitanjima u katoličanstvu, Majka Tereza zauzimala je vrlo konzervativne i restriktivne stavove. U svojim govorima javno je osuđivala pobačaj i razvode braka, zbog čega je često bila kritizirana.

Humanitarni rad Majke Tereze i njegovi dosezi su nevjerojatni. Napušteni hinduistički hram, uz potporu gradske vlasti pretvorila je u besplatni hospicij za siromašne, u kojemu su bili smješteni neizlječivi bolesnici kojima je pružena odgovarajuća medicinska njega i osigurana prilika da u dostojanstvu i unutar četiri zida, umjesto na ulici, mogu preminuti. Nakon toga, Majka Tereza otvara dom za najbolesnije, one koji su bili zaraženi gubom i o njima se često i osobno brine. Zatim, Misionarke ljubavi otvaraju niz domova u Kalkuti, u kojima su dijelile lijekove, zavoje i hranu, a uskoro otvaraju i dom za siročad i mlade beskućnike.

Unatoč golemoj želji za pomoći, u takvim ustanovama i bolnicama, često je nedostajalo educiranog i školovanog medicinskog osoblja, zbog čega su Misionarke ljubavi oštro kritizirane.

Zbog svog golemog zalaganja za siromašne, bolesne i potrebite, Majka Tereza je 1979. godine osvojila Nobelovu nagradu za mir. Prilikom primanja nagrade Majka Terezija je na pitanje: “Što možemo učiniti za promicanje mira u svijetu”, odgovorila: “Idite kući i volite svoju obitelj.”  U govoru koji je održala prilikom preuzimanja nagrade rekla je da nagradu prima „u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od gube. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljenima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donijeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je inzistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu radosnu vijest”.

Praćena velikom medijskom pozornošću, Majka Tereza je do kraja svog života ostala posvećena humanitarnom radu, ostavivši iza sebe golemo materijalno bogatstvo, velik broj sljedbenika i preko 630 ustanova, od sirotišta do bolnica za bolesnike na samrti, diljem svijeta.

Majka Tereza umrla je 05.09.1997. godine te je, unatoč protivljenju mnogih, pokopana u Kalkuti uz indijske državne počasti.  Njezin grob svakodnevno posjećuje velik broj hodočasnika te se štovanje lika i dijela Majke Tereze dodatno učvrstilo nakon što ju je papa Ivan Pavao II. svega 5 godina nakon smrti proglasio blaženom, a papa Franjo 2016. godine proglasio svetom.

CNN

Majka Tereza živjela je ljubav i požrtvovnost koju većina svećenika poznaje tek kao pisano slovo. Poznata je priča kako je Majka Tereza, boraveći u Japanu na ulici zatekla pijanca i dok je promatrala kako ga svi s gađenjem zaobilaze i kako je on sam sebi i drugima dok tako leži na cesti, opasnost, uvidjela da između njega, nas i bilo kojeg drugog čovjeka nema razlike. Kako svatko od nas, ma u kakvim god se problemima nalazio, zaslužuje ljubav i ako mu je u tom trenutku potrebna – pomoć. Pomaganje svakome i davanje ljubavi svakom ljudskom biću i danas ostaju temeljne vrijednosti koje nam je Majka Tereza ostavila u nasljeđe.

Žena je to koju ničega nije bilo strah, niti teških zaraznih bolesti, niti osuđivanja i kritike onih koji su u njenom djelovanju tražili ispriku bijelaca za svoje ponašanje nad onima tamnije boje kože. Ideja s kojom je krenula u humanitarni rad zaživjela je i nadživjela je i u ovakvom, ranjenom svijetu, ima dubokog smisla.

No, ipak, kao i uvijek kad jedna, ma kako čista ideja, postane velikim biznisom, tu neminovno dolazi i do interesa sitnijih od onih zbog kojih je cijela priča i pokrenuta. Tako se iza organizacije koju je Majka Tereza stvorila nalazi ogroman broj ljudi koji upravlja s golemim svotama novca. Svi ti novci skupljaju se u svrhu koju je Majka Tereza živjela – pomaganje najsiromašnijima, najbolesnijima, najugroženijima i najusamljenijima. Ali ostaje pitanje hoće li se s dovoljno ljubavi i pažnje svakom potrebitom moći pristupiti, onako kako je to Majka naumila. Jer imati dobro uhodan sustav samo po sebi nije dovoljno, prava misija Majke Tereze je imati iskru ljudskosti, ljubavi i moliti na način da se nikoga ne osuđuje, već poklanja čisto srce.

Nazovite to kako hoćete, srećom, golemim trudom, Božjom providnošću ili djelovanjem zakona privlačenja, ali postojanje i djelovanje ove male krhke ženice dokaz je da za pravu misiju i akciju nijedna isprika, osim ako joj to sami ne dozvolimo, nije dovoljna. A čisto srce i jasna namjera, uz neizbježno velika odricanja, otvaraju sva vrata, čak i ona za koja nismo ni znali da ćemo ih otvoriti ili stvoriti. To je nasljeđe koje nam Majka Tereza ostavlja, bolji život za sve one koji prije njene vizije i djelovanja nisu imali mjesto na koje se mogu skloniti i spoznaja da smo svi, takvi kakvi jesmo, Božja voljena bića.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete