Pravi se lud. U životu se samo treba praviti lud.”
Rečenice su koje su se očešale od mene u prolazu.
Rečenice su izgovorene s temperamentom ljutitog aristokrate.
Izgovorio ih je jedan dečko svome prijatelju dok su prolazili pored mene.
Uzdahnula sam i pomislila:
Eh, dragi dečko s očima crnim kao trnine, ti si u drugoj fazi. Kako znam? Znam, jer sam bila upravo tu.”

Da bi se došlo do druge faze zvane Pravi se lud”, mora se proći prva faza koja se zove “Saspi sve u lice.” ili I ja bih isto tako”.

Prva faza ima dva naziva a naziv zavisi od osobe. Ako ne želite da vas neko pravi budalom i želite da svim silama dokažete da ste u pravu, onda se vaša prva faza zove “Saspi sve u lice”. A ako se plašite da ćete izgubiti nekoga ili želite da se sviđate svima, onda za sve što taj neko kaže ili uradi vi ćete se slagati s njim bez obzira na to što vam se nikako ne sviđa to što radi ili govori. I tada se vaša prva faza zove “I ja bih isto tako”.

Moja prva faza zvala se Saspi sve u lice. Nikada se nisam plašila da ću ostati sama. Meni su oduvijek sasvim dovoljne i nas dvje-tri u glavi. Međutim, nešto u meni bi me pritiskalo kao olovo u trenucima kada bi neko iz mog okruženja bio nesavjestan, neodgovoran, nepravedan, lagao me, krio nešto od mene, pretvarao se, tvrdio nešto za šta ja znam da nije tako ili radio nešto zbog čega srce uzrdhti.

I tada slatko tlačena tim olovnim osjećanjima bih reagovala sa “Saspi sve u lice”: “Nisi u pravu! Ne slažem se s tobom! Lažeš! Pretvaraš se! Znam da nije tako!”

Sve uz opširno obrazloženje, potkrepljeno dokazima su neke od rečenica “Saspi sve u lice” često popračene iz korijena sasječenim odnosima. Zbog toga sam često doživljavala da me se ljudi plaše. Strahovali su od mojih reakcija. Dok su me neki čak i poštovali. Često sam slušala rečenice: “U pravu si! Svaka čast na iskrenosti, to je danas rijetkost.”

S onima, također, iz prve faze, a koji se zovu “I ja bih isto tako” o svim tim situacijama sam komentarisala. Raspravljala. Naravno, od njih sam imala svu podršku ovog svijeta jer bi i oni isto tako. Bez obzira na reakcije drugih koje su mi se trebale dopadati srce mi je bilo zgrčeno. Željela sam pobjeći kao išiban pas od svega. Sve mi je to donosilo gorčinu kao kod čovjeka kojeg je život ozlijedio. Bila sam u stalnom sukobu između svog otvorenog duha u kojem su se porodile sumnje i prepunog srca. Pometena. Uznemirena.

Dug, ćutljiv minut na pragu pod visokim zvijezdama mi je donio krilate misli i pitanje: “Što meni ovo treba?” To pitanje mi je toliko obuzimalo um, totalno izmjenilo tok misli i prevelo me kao u nekoj igrici u drugu fazu zvanu “Pravi se lud.”

Sama sebi sam teatralno izjavila: “U životu se samo treba praviti luda.

I onda, kada bih bila tlačena olovnim osjećanjima zbog drugih, pravila bih se luda. Jednostavno, nisam reagovala. U drugima je to izazivalo osjećaj da sam nezainteresovana ili da jednostavno ne primjećujem šta se događa oko mene. A u meni je izazivalo osjećaj da sam im tako dala prostora da budu još više glumci, lažovi, prevrtljivci, nepravedni, nesavjesni i sve ostalo zbog čega meni srce uzdrhti. Iako nisam reagovala, sa sobom sam nosila emocije koje lome rebra. Stalno sam ih razvijala u fotografije na kojima su prevladavale boje koje nisu bile moje omiljene. Faza “Pravi se lud” je kao kada se šturo prezalogaji iza odbačene knjige. Zato što se praviš lud.

Praviš se. A kada se praviš pretvaraš se. Pretvaraš se u nešto što ti zapravo nisi. Pokušavala sam naći prečicu do sebe. Na početku je bilo teško. Ali u jednom trenutku sam shvatila da sam se totalno okrenula sebi. Nisam se zamarala tuđim postupcima, djelima i riječima. Tragala sam za sobom. Postalo mi je najvažnije kako se ja osjećam od svega drugog. Ta spoznaja me uzvisila u neko nebesko boravište u kojem sam bila izdvojena i zaštićena od svega. Pritajila sam dah, jedva se usuđujući da vjerujem, a navrelo osjećanje zanosa, gušilo me.

Uz dug zagrljaj i košaricu voća za put rastala sam se s fazom “Pravi se lud”. I tako došla u treću fazu zvanu “Briga me samo za mene”.

Faza “Briga me samo za mene” mi je dodala naočare koje su izliječile moju dioptriju i učinile da kristalno vidim unutar sebe. Ušla sam u svoju dušu i saznala da je ona najveća mentalna ustanova. Tu sam dobila svoju terapiju koju sam redovno konzumirala. Tri puta na dan sam uzimala lijek: Učiniti da svaki dan vrijedi, kojeg sam zalijevala otpuštanjem tuđih očekivanja.

Usudila sam se biti ono što jesam i shvatila da biti u pravu je samo želja da se neko složi sa mnom, a od toga nisam ništa imala osim rasprava i dokazivanja drugima. Odlučila sam se dokazivati samo sebi i okolnosti oko mene su se počele mijenjati. Postala sam vjerna sebi i tuđe energije više ne dolaze do mene. Kada sam se povezala sa sobom moja mentalna ustanova se pretvorila u vrt koji se šareni nježnim bojama.

Slušajući umirujući žubor vode u svome vrtu shvatila sam da sve što drugi rade ili govore nema veze sa mnom. To su njihove bitke koje oni zapisuju u svojim udžbenicima. Te bitke nisu nimalo lake. Teško je živjeti u zatvorenoj kutiji i ne znati svoju vrijednost. Teško je živjeti u konstantnom strahu da ćete nekoga izgubiti. Težak je teret na ramenima kada se kriješ kao pacov. Teško je živjeti u lažima koje donose ustajali strah. Teško je stalno imati lažni osjećaj vrijednosti. Teško je biti u ropstvu drugih. Takve bitke su teške, ali nisu moje. A ja sam ta koja daje pristanak tuđim bitkama u svom životu.

Odlučila sam ne davati moć drugim ljudima nada mnom. Od kako sam se povezala sa samom sobom, imam više empatije i za druge. Sada prepoznajem iskren osmijeh i uprkos tmini. Ne sumnjam u iskrene dodire tuđe ruke. Ne budim se s tugama. Svaki dan pomilujem dušu. Svoje emocije kao magnete s putovanja kačim na frižider.

Ne plašim se onoga što nisam ja jer letim iznad brige o tome šta drugi rade, govore i misle i briga me samo za mene.

Amina Mašić

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.