Iva Matijaško Degač: „Majčinstvo kao slobodna umjetnost…“

„Mamaaaa!“ – dopirao je urlik iz kupaonice.

Sto slika užasa stvorilo mi se pred očima. Sto strahova iz najcrnjih dubina moje duše gonilo me je do nje. Trčala sam koliko god su me noge nosile. Samo da joj pomognem. Samo da je spasim.

Uletjela sam u kupaonicu brzinom svjetlosti ne bih li pomogla svome uplašenom djetetu. No, ono što sam zatekla prenerazilo je svaki dio mojeg tijela još više od očekivanog. Malenim prstićem svoje nafaldane ručice ukazivala je na problem. Problem koji je proizveo taj demonski urlik iz nje i sledio u meni svaku kap moje krvi. Problem koji me je prenerazio i udario šokom u mali mozak iste sekunde kada je uho registriralo taj „mama“ nošen zrakom od nje. Problem zbog čijeg urlika sam zamalo dobila srčani i moždani u jednom.

„Kakala sam, a nema više wc papira“ – odzvanjalo je mojim ušima vračajući mi krv u mozak i osjet u noge.

„Kakala si, a nema više wc papira?“ – pitala sam zadihano u nevjerici.

„Da.“

Taj maleni „da“ bio je sve što je moja mala rekla, prije no što je nastavila igru lamatanja nožicama po zraku, dok sjedi na školjci usrane guzice.

Ona sere, a ja se doslovno usrala od straha.

I da se razumijemo, ovakve situacije nikada ne prestaju i vi nikada (ali za zbilja nikada) ne memorirate logičnu stvar, a to je da svaki taj urlik iz kupaonice je nastao zbog “ILI potrebe”. Ili zbog wc papira kojeg nema. Ili nema ručnika (gaća, potkošulja i ostalog). Ili je netko potrošio vodu za tuširanje (a, taj netko je dijete samo, jer je tuš uvijek mikrofon). I još mnogo takvih ILI koji za vas kroz taj demonski urlik ne predstavljaju ništa sem zova ranjenog mladunčeta. Zova na kojega vi kao lavica reagirate, dok poput slonice rušite sve pred sobom ne bi li stigle čim čim prije do svoje malene bebe. Zova zbog kojeg mame pune hitne službe, jer najčešće završe s prijelomima, dok tako prestrašeno lete preko igračaka i ostavljenih stvari po stanu. Zova prirode i obostranog sranja. Oni u wc, a vi u gaće. Ima tih strahova more. I ne, oni ne nestaju. Ne prestaju. Samo se kurvinski gomilaju i vrte nam glave čineći od nas pomahnitale luđakinje u brizi.

I onda ja, nadasve pametna, dođem na ideju da ih želim barem još jedno, dvoje, troje, jer klinci su klinci i baš bi mi bilo super da sam s njima. I da su oni sa mnom.

I onda se probudim i umrem si od smijeha, jer ja na urlik iz wc-a zbog madrfaking taroguza odapnem svaki drugi dan, a kamoli da ih je više (i dana i djece) i da to milozvučno mamakanje krene iz sobe, kupaonice, kuhinje, ormara, tavana, pa da završim kao luda Mara u spavačici na trafici i smaram slučajne prolaznike pričama o vremenu, jer mi nedostaje kontakt s odraslim osobama.

Dođu tako ti plodni dani, dođu hormoni, ali brzo oni odu i sve te neke ideje ponesu sa sobom do sljedećeg pms-a ili napada ovulacije.

Prvi susret s vlastitim djetetom je nešto što se pamti, ja naš neću nikada zaboraviti. Ni kada me ne bude zvoniti će joj moje riječi u ušima „Nakon 13 sati muke i susreta sa samom gospođom Smrt ugledala sam te po prvi puta i vidjela nikog drugog osim tvog tate… u ampideklu… i pao mi je mrak na oči!“. Znači, mučim se k’o Isus satima, uspavaju nas obje, raščepe me k’o kokoš i ona izgleda kao svoj čača! Pa, da ti mozak iscuri istog trena i otrči maraton do Zimbabvea, di tu ima logike? Tko se od srca nasmijao mojoj izjavi zagorske puranke „moji geni su kameni, ima da bude kuštrava garaganka crnih očiju“? Svemir? Bog? Pokojna baka? Jer, moji geni možda jesu kameni, samo što mi je kćer rođena plavuša, plavih očiju i bez kose na glavi (hvala nebesima što je ipak izrasla moja griva nakon godinu dana, umrla bih da je ostala tanke kose s ćelom ćelavom, umrla i to dva put). Nekome sam bila uistinu simpatična tim šepurenjem, pa me zakucao s mjesta, ali neka nje. I plave i plavih očiju, jer moja jezičina, moja narav, moj karakter i moje sve su tu. Upakirani u malenu Mišelinku spremni da izrastu u neman.

Neman koja lomi kosti na svaki „mama“ koji dopire iz kupaonice, jer ona kaka, a wc papira nema.

Šalu na stranu, ali u današnje vrijeme biti mama je jebeno apstraktna umjetnost balansiranja, fiksiranja, logiranja i manevriranja između onoga što jesi i onoga što si postala ulogom mame. Sukob Titana, barem u mojoj glavi. Borba koja ne prestaje. Krš koji ne nestaje.

Jer, ako si mama i doma si na petak, kroz glavu ti vihori da si barem dotjerana i vani. Ako si vani, na isti taj petak, dok ispijaš piće i slušaš neke nove hitove koje po prvi puta čuješ želiš da si barem doma u svojoj pidžami, bez grudnjaka s masnim batakom u ustima dok gledaš neki romantični film na tv-u znajući da je tvoje malo dobro, jer spava u sobi do. Nikad mira, nikad sna, nikad manje straha. Nikad manje govana, pelena, bljuvanja i zalijepljene kose. Nikad spavanja tvrđeg od kule. Nikad seksa u normalnoj pozi, u normalnom krevetu, u normalno vrijeme (kad ti se će). Nikad više ništa kao prije, ali vjerujte mi, kada vidim svoju malu i druge klince znam da vrijedilo je.

Pa, čak i onda kada me je strah, a znam da samo arlauče iz wc-a, jer nema taroguz.

Iva Matijaško Degač

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete