Rekli su joj da nikada neće biti majka. Bile su to riječi koje su je pokopale živu. Koje su joj otrgle posljednji atom zraka što joj se nakupljao u plućima. Ta bolna spoznaja da se nikada neće naći u ulozi koju toliko priželjkuje ubila je sve živo u njoj. Ne, nije plakala. BIlo je to previše bola da bi sav stao u suze. Ona se jednostavno slomila. Danima nakon toga nije progovarala ni sa kim. Nije izlazila napolje, nije se češljala, smijala se niti je zvala prijatelje kako je to inače radila. Jednostavno je prestala da postoji kao žena. Kao ljudsko biće. Ležala je u svojoj sobi nesvjesna dana koji je došao. Nesvjesna onoga što se događa u njoj ili oko nje.

Od samog rođenja djevojčice se na neki nesvjesan način usmjeravaju i uče da budu odgovorne za druge. Njihova prva igračka je ništa drugo do beba – ćelavac o kojoj treba da brinu.

U ova modernija vremena te bebe su toliko postale slične pravoj bebi da ponekad se zaista zapitaš da li je u pitanju igračka ili pravo ljudsko biće. Beba piški, plače, jede. I djevojčice brinu o njima. Kako rastu tako se u njihovim glavama formira misao ili bolje da kažem nameće svijest o većoj odgovornosti tipa “ti si djevojčica, ti moraš da budeš pažljiva”. Ili obazriva. Ili da čuvaš brata, paziš sestru, počistiš kuću i ostalo. Sa godinama raste i taj spisak kao i stepen odgovornosti. Kada dođu određene godine od nje se očekuje da se uda i naravno stvori porodicu. Da izrodi djecu o kojoj treba da se brine, jer ipak zbog toga je i rođena, zar ne? Za to je vaspitana, tako je odgojena, to je sad normalan slijed događaja. I ona zaista to želi. Da bi ispunila svoju životnu funkciju ona treba da rodi, jer čin rođenja je čini majkom zar ne? Međutim ona ne može da zatrudni. Vrijeme prolazi, godine idu ali test za trudnoću uporno odbija pokazati dvije linije. Uzalud ide na hiljade pregleda, zakazuje tretmane, pije ljekove, pati za svakim djetetom koje sredne u prolazu. Uzalud toliko silno želi zagladiti zaobljeni stomak i držati to malo čudo u svom naručju. Ono jednostavno ne želi k njoj. Ona je kriva naravno. Tako kaže okolina, tako možda kaže i njen muž. Ona ne može biti majka. Majka postaje činom rođenja.

U susjednoj zgradi djevojka od 18 godina tupo bulji u test za trudnoću koji pokazuje dvije crtice. Psuje i brzo poseže za cigaretom kako bi sredila misli. Možda i da popije koju. Možda će to učiniti da se crtica obriše i da “kopile” nestane kako je došlo. Ona ga ne želi. Čak se ni ne sjeća sa kim je zatrudnila. Slučajno je i sama saznala za trudnoću. Da se nije ugojila i da joj prijateljica nije donijela test ne bi imala pojma. Procjenjuje da to traje bar 4 mjeseca znači da je prekasno za abortus. Dobro, malo kopile će da se rodi. Ona će biti majka. Majka postaje činom rođenja.

Napokon odlučuje ustati iz kreveta. Neće se više samosažaljevati. Neće ni odustati. Njena je želja jača od svake liječničke dijagnoze. Za to vrijeme pokušaće da nešto promijeni. Znala je da pošto postoje žene koje nemaju djecu da tako isto postoje djeca koja nemaju majke. Ta ju je spoznaja odvela pravo do vrata doma za djecu bez roditelja. U to je mjesto tog trenutka unijela svoje srce i više ga nikad nije odatle iznijela.

Ali ona ne može biti majka. Majka postaje činom rođenja.

Nosila ga je 9 mjeseci i toliko ga je mrzela. Krivila ga je za kilograme koje je dobila, za loše raspoloženje ali barem je imala sve. Rekli su joj da će imati sve što joj treba dok god trudnoća traje pa je odlučila da to i iskoristi. Poslije kad se otarasi neželjenog gosta nastaviće tamo gdje je stala.

Ali ona će biti majka. Majka postaje činom rođenja.

Dala je svaki atom sebe da svakom djetetu pruži jednaku količinu ljubavi ponaosob. Svakoga je poljubila, svakoga je saslušala i nad svakim probdjela kada je bio bolestan. Svakoga je voljela svim svojim srcem i nedostatak sopstvenog djeteta je manje bolio jer je imala ljubav svih tih mališana oko sebe. I oni su imali nju.

Šta je to zapravo što jednu ženu čini majkom? Da li je to čin rođenja ili je ipak nešto drugo? Da li je to ljubav žene, njezina briga, pažnja i vrijeme? Da li je to njezino srce koje je kucalo za to malo biće koje je držala u svom naručju? Ili je majkom čini onih 9 mjeseci trudnoće?

Pričala sam vam o dvije žene. Jedna je željela  dijete, druga ga je dobila. Jedna je rodila, jedna nije mogla pa je svoju ljubav dala djeci kojoj je bila potrebna. Jedna je bila majka, jedna nije. Šta želim da kažem? Majkom te ne čini to što si rodila dijete. Majkom te ne čini ni to što si ga podigla. Majkom te čini ljubav, požrtvovanost i briga. Majkom te čini svaka noć koju provedeš budna dok bdiješ, svaki zalogaj kojeg se odrekneš da bi on imao jedan više. Biti majka je ljubav. Zato svaka žena može biti majka. Jer majkom ipak ne postaješ činom rođenja.

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.