Kad si rekla da me voliš…

Rijetki su trenuci kada muškarci zaista pričaju o svojim emocijama. Dođe nam to kao slabost, ali to sam ti već rekao. Zbog toga prihvati ovo kao dar, čitaj točno kako piše i ne analiziraj to kasnije.

Nikada nisam bio zaljubljen u tebe. Volio sam tvoju pažnju, tvoje vrijeme i tvoj humor. Volio sam što si tako dobro popunjavala prazninu koja je ostala iza Nje. I volio sam što s tobom mogu biti ja. Nisi me analizirala i nisi me mučila. Igrala si sve prave igre, zbog kojih nijedan dan s tobom nije bio dosadan, ali nikada nisi sa mnom manipulirala. Zbog toga je bilo i suviše lako biti s tobom, ali svejedno te nisam zavolio. Ne onako kako sam želio i kako sam trebao i zbog toga mi je istinski žao.

Bila si prava osoba za mene. Razumjela si me, slušala si me i uvijek si gledala vedriju stranu života. Cijenio sam to, ali si u moj život ušla u krivo vrijeme. I zbog toga bih volio da sam tebe sreo prvu. Prije no što me Ona obilježila, iskoristila, prožvakala pa ispljunula na goli beton pa još štiklom stala na mene i dobrano me izgazila. Znaš onako kako gasimo cigaretu kad želimo biti sigurni da smo utrnuli svaki žar. I onda odemo i ne osvrćemo se, jer to je samo cigareta. Tako sam se osjećao nakon nje.  Mislim da se pomalo tako još uvijek osjećam i sad. Iako je prošlo toliko vremena. Ali i sama znaš da neke rane nikada do kraja ne zacijele. Samo su se prividno slijepile ispod ožiljka. Ali koža na njima je mlada, ranjiva i meka. Samo tanka koprena odvaja svijet od živog mesa ispod nje.

Ti si došla kao melem na tu ranu ali nisi uspjela zaliječiti nešto što je trajno ostalo u meni polomljeno. Ne pravdam se. Ne branim se. Znala si oduvijek da u meni postoji jedan dio u koji nikog ne puštam. Kao tamnica u koju sam zaključao sve što je u meni bilo grešno ali istovremeno i ljudsko.

Trudio sam se biti čovjek prema tebi, trudio sam se dati ti što više a ništa ne obećavati. Žao mi je što ti nisam mogao dati jedino što si zaista željela – sebe.

Uvijek sam ti bio dalek. I dok smo skupa spavali i dok smo razgovarali. Zbog toga si govorila da imaš osjećaj kao da sam pored tebe ali zapravo miljama daleko. I bio sam. Čemu lagati? Zamišljao sam često nju u trenucima kad si otpuhivala dim i glasno se smijala, dok su ti usne titrale namazane jarko crvenim ružem. Volio sam taj tvoj smijeh i prijao mi je. Kao što vatra prija nazeblim rukama.

Poštovala si moje odluke. Nikada se nisi nametala. Imala si svoj prostor u koji sam bio dobrodošao, ako sam te poštovao, a s druge strane ti nikada nisi ulazila u moj. Kao da si točno znala gdje su moje granice i nikada ih nisi prelazila. Točno si uvijek naslutila do kud možeš ići. Nisi zahtijevala, nisi propitkivala, nisi imala ispade ljubomore niti si tražila više, iako te boljelo. Svjestan sam toga.

Kad si rekla da me voliš, znao sam da si zapravo došla reći da je s nama gotovo. Nisi mogla gajiti nade da ću ikada biti tvoj i nisi htjela da te tvoje vlastite emocije pokopaju. Uvijek si govorila da je neuzvraćena ljubav uteg koji te povuče na dno, ma koliko da lamataš rukama i nogama. Naše su emocije naš okov.

Čak ni tada nisi od toga napravila dramu. Popili smo skupa kavu, kao i milijun puta do tada, kao da ćemo ih zajedno popiti još milijardu. Ništa nije slutilo na kraj iako su naše oči tome svjedočile. Iskreno si se i glasno smijala, iako znam da si danima nakon toga neutješno plakala.

Drago mi je što sam bio toliko čovjek pa sam te pustio, znajući da ti ne mogu pružiti ono što želiš, a nikako ne želeći da ostaneš i da se tome nadaš, samo zato što si popunila moje praznine.

Rekli su mi da sam budala što te puštam, jer ženu poput tebe nikada više neću naći. I znao sam to. Nisu mi to trebali govoriti. Ali baš zbog toga što si toliko vrijedna, nisam mogao biti netko tko bi te trajno unesrećio.

Znao sam dobro kako je to voljeti nekoga tko nikada neće biti tvoj i zbog toga ti to nisam želio.

Radije neka si me mrzila mjesecima, nego da si me voljela i uz mene patila. Sada znam da sam dobro postupio što sam pustio da odeš. Tvoja ljubav prema meni, nije mi davala pravo da te napravim svojim zatočenikom. I sama znaš da je previše ljudi na ovom svijetu nesretno a ti nisi zaslužila biti jedna od njih.

Mogu me zvati gadom koliko žele, ali ispravno je pustiti onog koga ne možeš usrećiti, sve ostalo je sebičnost, patnja i ubojstvo. Ne bih mogao živjeti s tvojim srcem na svojoj savjesti.

Marin

Komentari

Marin Bijelić

Mlad, nježan i neizbježan. :D Brz na jeziku, još brži na tipkovnici. Nekima omiljeni autor, nekima trn u oku. Volim fotografirati, putovati i čitati klasike. Volim filozofirati, volim crno vino, pivu s društvom i dobar sex. A vi volite mene... ma znam ;)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.