Ljubičasta soba 2.2.2018.
13:38

Dragi moj,

dugo već ne čuh zvuk tvoje tišine. Buka stvara nepodnošljivi šum u kojem želiš artikulirati sve što želiš, a ne događa se, sve što objašnjavaš, a ne shvaćam. Zadivljena sam tvojim fenomenom uvjeravanja. Radiš to svime što jesi. Ne mogu shvatiti ono što govoriš, samo ono što činiš. Najbolje razumijem tvoju tišinu. I zato molim te, šuti. Ne govori ništa. Trenutak u kojem želiš odmahnuti rukom i odustati je motivirajući do mjere da te želim zagrliti. Tvoja tišina je spektar boja koje nisu duga, ali razbuđuju, oslobađaju i vode cilju. Vrlo komplementarne na mom putu do sebe…

Ne odustaj od svog kista koji lakoćom razvrstava bitno od nebitnog, raspoređuje prioritete i komunicira potezom i šutnjom. Vidi se samo pogled, umoran i bojažljiv od vremena, okolnosti i iskustva. Koji me ohrabruje da nastavim dalje radosno otkrivati svoju stvarnost. Koliko god bila teška, pogledom mi kažeš da je jedina stvarna i samo moja.

Hvala ti što postojiš. Što slikaš moj život s toliko pažnje i poštovanja, a nisam tvoj kist ni model. Aktivno participiram u tvom stvaranju. Fascinirana onim što tvoja tišina otkriva o mojoj stvarnosti, ne želim odustati od nas.

Nazirem negdje drhtanje tvog kista, zbog boli koju donosi realnost ili tvoj bijeg od nje. Razumijem te ljubavi. Ne boj se, slika će biti odraz ljudskih bića koji su se susreli u ništavnosti postojanja i dali im smisao u vremenu i prostoru. Bez zvukova koji bi narušili uzvišenost tvoje tišine sa mnom. Našu tišinu.

Volim je. Daje život i imanentno ga prenosi u sve ostale stvarnosti koje ljudi obično nazivaju život, a misle samo na vlastitu egzistenciju, pri tom.

Zaboravljaš. Zaboravljaš da naša tišina nema rok trajanja, ambalaže ni maske kojom bi pokrili sve nesavršenosti i utrpali u pojam veza. Vezana ne želim biti nikim, ničim i nikako. Povezuje nas sve što nismo znali, a otkrivamo jedno o drugom. Bojim se, vezujem li te… a zaboravljaš da si vezan od trenutka kada ti je kist prestao drhtati.

Slika koju stvaraš, puna je kontrasta koji me obogaćuje, ohrabruje i tješi. Kada se sjetim da smo nekad bili samo skica… veseli me svakodnevni pomak prema punini pod našim imenom…

Volim i to sjećanje. Uhvaćeni trenutak za vječnost i vrijeme koje je pred njim nemoćno i nezaustavljivo. Pitam se koliko napora treba uložiti da bi zaboravila kako izgleda naša tišina. Ne želim se ni truditi, jer si tu. I činiš me sretnom, neprepoznatljivom i odvažnom da se usudim bez zadrške, biti velika i mala, gruba i nježna, tiha i glasna, kučka i kraljica, sa sigurnošću da ću u svim izdanjima biti prihvaćena i neprocjenjiva, u našoj tišini.

Nosim te. Onim istim kistom kojim si slikao bogatstvo kontrasta, u punini postojanja bezuvjetnih i po ljudskim mjerilima ograničavajućih izgovaranja, dogovaranja, kompromisa, preživljavanja, odlučivanja i grčevite borbe koja bi kao rezultat donijeli održivost nekog odnosa…

Nosim te. Tvojom tišinom koja je prisutna kao odraz slobode i dara bez uvjetovanog, formalnog pristanka… svugdje si, a ne posjedujem te. Niti ti se divim izdaleka. I nesavršen si u svojim nastojanjima da ispunim tvoja očekivanja. Želim da očekuješ od nas. I shvatiš, napokon, da tvoje nesavršenosti oblikuju moj doživljaj slobode za tebe, a ne od tebe.

Ne vraćaj se ljubavi, u svoj kaos boli i straha. Jer te nosim. Nosim te svime što zovemo ljubav, a nije promiskuitetna imenica, i svime što je odnos, a ne svezuje, u strah ili bol.

Preživjet ćeš. U našoj tišini. U boli i strahu. Od sebe, drugih, neispunjenih želja, očekivanja i buke koju stvaraju misli i odluke u kojima se ne snalaziš jer ne živiš trenutak koji nam je darovan, ipak… raduje me novi trenutak sutra… s tobom u našoj tišini… 🙂

Volim te. Punim jedrima.

P.S. Kada zgotoviš ono jelo zasoli više nego do sad…

Baby Doll

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.