Vrhunac zime ostavili smo iza sebe. Uz najave kataklizmičkih minusa i nakon metara snijega koji su zameli pojedine dijelove zemlje, ispred nas primiče toplije vrijeme. No, ovo nije tekst koji će govoriti o vremenskoj prognozi. Ovo je tekst u kojem ću pisati o onome što se krije iza modernog čovjeka i njegove taštine.

Nikada u povijesti čovječanstva nismo posjedovali više, a imali tako malo. Mnogi će na ovu rečenicu podići obrvu. Poneki će zakolutati očima ili se pak složiti. Ako si jedan od onih koji imaju krov nad glavom, topli krevet i šnitu kruha, tada se možeš smatrati sretnikom. I premda su nam osobni problemi ustvari najgori problemi, često ne shvaćamo kako se radi o prolaznim preprekama. Još rjeđe shvaćamo da na ovome svijetu, možda upravo pred našim nosom, postoje ljudi i stvorenja čiji su problemi stvarni.

S razvojem trenda društvenih mreža, pojavio se još jedan trend-humanitarnost. I premda je to jedan divan trend, problem leži upravo u onome što stoji iza predivne krinke njegovog stvarnog cilja. Hranjenje ega, virtualno divljenje i tapšanje po leđima. Radi li se onda uistinu o pravom humanitarnom radu?

Kroz period sada već odlazećeg hladnog vala, imali smo prilike vidjeti nebrojene statuse u kojima pojedinci i grupe upozoravaju na brigu o drugima. I sada se pitaš što je u tome loše? Ustvari ništa, ali i mnogo toga. Pomoć slabijima je plemenit pothvat, ali u moru silnih upozorenja krije se nešto drugo. Većina koja dijeli slične objave ostaje upravo na tome-dijeljenju. Njihov je ego nahranjen. Pred licem javnosti oni su pokazali svoju humanitarnu stranu. Naslikali su sliku sebe kao velikih dobrotvora koji pozivaju i druge da pomognu. No na kraju krajeva nisu učinili ništa osim podijelili jednu jedinu sliku iz komfora vlastitog doma.

Većina se nije čak ni zapitala gdje se u ovo vrijeme nalaze beskućnici. Mnogi nisu ni svjesni da postoje ljudi koji čak ni nisu zakoračili u svijet beskućnika, ali zbog neimaštine jedva imaju dovoljno da prehrane sebe i svoje bližnje. Mnogi imaju tek gole zidove koje mogu nazvati svojima, no ne i sredstvo da zadrže toplinu unutar tih zidova. Mnogi se ne sjete da oko nas postoji bezbroj životinja koje ne spadaju u kategoriju onih koje smatramo kućnim ljubimcima i koje u ovo vrijeme nemaju načina doći do hrane ili vode.

Humanitarna strana čovjeka nikada nije i nikada neće ležati iza ega. Pravi humanitarci ne očekuju aplauz, ne očekuju da se njihovo dobro djelo prikaže u medijskom prostoru. Prava humanitarnost i dobrota ne leže pred licima drugih, već pred nama samima. Ne leži u mislima i idejama o istoj, već u djelovanju bez promišljanja. Prava dobrota rijetko će biti nagrađena.

Širenje ideje o humanitarnom djelovanju zasigurno je pozitivno, u tome nema sumnje.  No sama ideja nikada nije dovela do poboljšanja i pozitivne promjene. Ne budimo pasivni. Ne hranimo ego. Ne izigravajmo kolovođe dobrog pokreta iza sigurnosti monitora. Započnimo s malim stvarima, malim dobrim djelima. Jer svaki korak, bez obzira na njegovu veličinu, je ogroman pomak.

Jelena Hrvoj

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.