Svi mi imamo te neke ljude… koje nikada nismo mogli preboljeti, ali nismo ih znali ni razumjeti. Imamo neka sjećanja, neke dvojbe i neke svoje opekotine na duši. Svatko od nas nosi neki svoj križ, neko svoje “žao mi je i oprosti” koje nikada nije uspio izgovoriti ili nije našao pravi trenutak da ih prebaci preko usana pa su te riječi ostale između grla i jezika, neizgovorene, zarobljene i bolne.

Trajna buktinja na zgarištu nekog odnosa.

Svi mi imamo ono jedno “volim te” koje smo željeli vikati na sav glas, ali nikada nismo, jer su nam se srca razlomila  na milijardu komadića.

I svi mi imamo neko svoje sutra, koje nećemo nikad doživjeti s nekim s kim smo to silno željeli. Po tome smo svi isti. A većina nas se zadovolji s nekom drugom, trećom ili osamnaestom prilikom i nikada više ne uspije osjetiti taj zanos, te emocije, tu strast. Nikad više tako ne izgara, nikad više tako ne mašta i nikada više tako ne voli.

Život je prepun novih prilika, novih ljudi, novih pogrešaka. Sa svakim imamo prvi put. Prvi pogled, poljubac, dodir, seks, svađu… ali rijetkima se desi da sretnu onog nekog s kim je svaki dan nova prilika i s kim mu život proleti.

Mi ostali zadovoljavamo se utješnim nagradama, kao lizalicama kad u trgovini života više nema čokolade.

A ja volim čokoladu. Zato ne pristajem na lizalice i ne želim tako živjeti. Ponekad pomislim da ću umrijeti kao stara cura, ali ću barem imati veliku kuću, dvije, tri mačke, ogromno dvorište i dovoljno para da dva put tjedno gledam svog mladog vrtlara, kako gol do pasa šiša živicu.

Odlučila sam si izgraditi ime i biznis, pa da ostavim trajni pečat na ovome svijetu. Srce sam žrtvovala jer kad je bilo dano, vraćeno mi je nazad zdrobljeno, samljeveno, iscipelareno i popljuvano, a sve s izgovorom “Nismo mi bili jedno za drugo”. Pa okej, možda i nismo, ali svejedno sam dala najbolje od sebe a zauzvrat dobila nogom u zadnjicu.

Mislila sam da sam zaljubljena, barem nekoliko puta u svom (još uvijek) mlađahnom životu, a onda sam shvatila da sam samo jednom istinski voljela i bila spremna crknuti ako treba. Svi ostali pokušaji su bili samo to – pokušaji. Obični kovitlac hormona koji se ugasio jednako brzo kako se i zapalio.

Svaki je od tih momaka bio zaboravljen unutar 6 mjeseci do godine dana nakon prekida. Samo jednog nisam zaboravila i nikada neću. Nije to patnja, nije to ni odluka, to je jednostavno tako. On je jedan od tih mojih ljudi koje se voli na daljinu.

Možda imam krivu percepciju, pa bih zapravo trebala kao more mojih prijateljica, muškarce prestati doživljavati kao lizalice i čokoladu i staviti ih u kategoriju žvakača.

“Prožvačeš, ispljuneš, ideš dalje!” – uvijek je govorila moja M, a ja bih okretala očima dok bi ona nastavljala svoj monolog – “I taman dok se okreneš, evo novog okusa na polici.” Nisam razumjela kako živa bića može doživljavati kao potrošnu robu ali ona je sebi život jako pojednostavila.

“Zašto bih se zamarala stvarima na koje ionako ne mogu utjecati?” – govorila bi mi a ja bih gledala u nju razjapljenih usta.

“Vidi Mare, muškarci su seronje i kurviši, bilo i bit će. Kad skontaš da nešto muljari, šutneš ga i nađeš drugog. To ti je isto kao i politika, svi kurve, svi bi se jebali ali da im ne uđe.” – nisam baš dobro skopčala ovu njenu usporedbu ali sam od svoje M. naučila tri stvari:

  • Ne plači nad prolivenim mlijekom i ne čitaj dnevne novine.
  • Ne daj da te muško vidi kako plačeš i poberi svoje prnje prije nego te on spuca.
  • Ne nosi bijele hlače onih dana u mjesecu.

Želim samo reći da ponekad, koliko god silno željeli imati tu jednu, veliku, epsku ljubavnu priču, moramo ipak prihvatiti da život ne izgleda tako, da nam ostaje spoznaja da s nekim ljudima ne možemo iako ih silno volimo i da je možda bolje uzeti lizalicu nego ostati gladan (figurativno govoreći).

Ali ja i dalje više volim čokoladu. Zbog toga sam se već psihofizički pripremila za scenarij stare cure – velike kuće – mačaka i vrtlara golog do pasa.

No kakve sam sreće moj će vrtlar vjerojatno biti stari deda sa škembom, no što je tu je, vjerojatno ni ja s 80 i kusur neću biti “One sexy mama”.

Zapravo ću biti sretna ako u istom danu sparim gebis i cvike.

Vaša M.

P.s. Uzmite u obzir da su djevojke s lizalicama svakako sretnije.

P.p.s Cijena jednog lolipopa je 3 kn a Milke 25! I to puno govori!

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.