Uzmi od života svojih pet minuta…

 Svi koji me imalo poznaju, bilo privatno ili kroz napisane riječi koje s ljubavlju i često iz najdubljeg dijela sebe odašiljem u svemir, znaju i koliko često spominjem važnost vremena koje trebamo i možemo darovati sebi. Tih nekih samo naših pet minuta. Znaju i kako ulažem veliki trud da bih, nakon što uronim u te minute, emociju, ispunjenost, radost i štošta drugog što vibrira na najvišim vibracijama ljudskog postojanja približila drugima. Iz neskrivene potrebe da ih potaknem da isto učine za sebe. Da iskorače iz ograđenih prostora čiji su zidovi iz dana u dan sve viši. Zidovi što ih slažu opekama zabrinutog ili uplašenog uma pa još dodatno učvrste uvjerenjima koja smo pokupili od drugih. Uvjerenjima koja na sav glas govore kako nemamo vremena, nemamo novaca, nemamo načina. Za naših pet minuta.

Svi koji me imalo poznaju, bilo privatno ili kroz napisanu riječi, znaju i kako često zastanem usred dana. Onda kad osjetim da je dosta, da sebi trebam dovesti sebe. Pa tako u onom nevidljivom procjepu koji se pritom stvori i kojeg uvijek možemo stvoriti, ma što nam govorili i kako nas uvjeravali da nema vremena, novaca ni načina, samo iskoračim iz situacije. I uronim u svojih pet minuta.

Otvorim knjigu. Uzmem psa, pa trčimo kroz snijeg. Obujem tenisice i zakoračim u šumu ili na atletsku stazu. Uđem u mir svoje kuhinje i kuham uz laganu glazbu. Legnem u kadu punu tople vode i mirišljave pjene, pa maštam. Pišem želje. Izrezujem sličice u boji mojih snova i lijepim ih na vizionarsku ploču. Osluškujem tišinu. Zatvorim oči i prizovem ljeto usred zime. Ili zimu usred ljeta. Sasvim nebitno.

Mojih pet minuta ne podrazumijeva svaki put da budem sama sa sobom. Jer, kad voliš onako bezuvjetno, širom otvorenih vrata i prozora srca, onda ponekad u tih pet minuta pozoveš one koji su dio tebe. Koji vibriraju isto i s kojima si jedno. Pa se smijete, dok izrezujete iz sivog kartona uši za miševe. Jer, baš večeras radite predstavu s pet miševa u glavnim ulogama. Ili samo stavite ruku na nečije koljeno dok plovite u automobilu snježnim krajolikom i dišete u ritmu apsolutnog mira, čiste, nepatvorene sreće.

Mojih pet minuta može doći u različitim oblicima i na različite teme. Oni koji me poznaju, znaju već za mnoge od njih. No, ovaj sam tekst krenula pisati s jednom sasvim drugom namjerom. Onom koja me jutros snažno povukla za rukav duše i rekla mi da smjesta sjednem za računalo. Osjetila sam da ga moram poslati u svemir da Te pronađe. Tebe, koji možda baš sada, u ovom trenutku trebaš taj pronalazak.

Pritom nisam namjeravala pisati o tome koliko je važno biti prijatelj sa sobom, iako jest važno. I to silno važno. Nisam Te namjeravala ponovno uvjeravati koliko je bitno pronaći procjepe u danu i biti tu samo za sebe. Ili osvijestiti male iskrice radosti usred velikog plamena života i prostirati ih pred sebe da Ti osvijetle put.

Ovog sam Ti puta nešto drugo željela reći.

Znaš, jednom sam bila na stazi života. Ni previše širokoj, ni previše uskoj, taman onolikoj da je prođem prilično sigurno. Gotovo predvidljivo. Mislila sam da je na meni da učim i imam dobre ocjene, pozdravljam i odzdravljam na ulici, ne ističem se previše i ne razmišljam toliko o tome što je izvan zadane staze. Učili su me da se čuvam opasnosti, da ne propitkujem previše okolnosti i da ne budem povodljiva za srcem i dušom. Od toga se još nitko okoristio nije. A znaš, u životu je vrlo bitno činiti ono od čega imaš koristi, pričali su mi. Jer kako ćeš drugačije? Ne živi se od zraka, snova ni mašte. Ako izlaziš izvan utabane staze, možeš naići na nepredvidive okolnosti. I što ćeš onda? Boriti se. Izmoriti. I potrošiti.

Znaš, bila sam jednom na stazi života na kojoj su me učili da moraš dočekati svojih pet minuta. I da nekima uspije, dok drugima ne. Učili su me da je većim dijelom sve stvar puke sreće. Ili manjim dijelom nekih drugih stvari. Primjerice, kao kad imaš nekoga tko otvori pozornicu za Tebe pa Te na pet minuta ubaci ondje. A Ti tada obično ne znaš što bi. Znaš li zašto? Jer to uopće nije Tvoja pozornica ni Tvoja predstava. Ubacili su Te na nečiju scenu na kojoj bi trebao biti ono što oni žele da budeš. I naravno da Tvojih pet minuta dođe i prođe, a Ti nisi sretan ni ispunjen. Jer nisi svoj. Nastupio si pod tuđim imenom i na tuđoj sceni.

Ovog sam Ti puta htjela reći da zaboraviš na tren ono što su Te učili. Da potpuno izbaciš iz uma misao kako svojih pet minuta trebaš dočekati, kao i da će one nastupiti budeš li imao sreće. U protivnom trebaš slegnuti ramenima i prihvatiti da u ovom životu to nije Tvoja stvar. Ne, svojih pet minuta ne trebaš čekati, vjeruj mi. I ja sam isprva mislila da trebam. Vrijedno sam učila, činila što se od mene očekivalo, bila pristojna, marljiva, izbjegavala izazove i puteve izvan utabane staze. No, onda sam odjednom shvatila da nismo zato ovdje. I da nam naših pet minuta u životu nitko ne duguje. Da one nisu stvar okolnosti ili puke sreće. Naših je pet minuta stvar našeg dogovora sa sobom. Hrabrosti koju sasvim sigurno nosiš u sebi. Čak i ako je trenutno ne vidiš od svih slojeva prašine, strahova i gorčine što su Ti ju nanijele uloge pod tuđim imenima i na tuđim pozornicama.

Htjela sam Ti reći da Ti i samo Ti ispod tih slojeva možeš na površinu izvući svoju hrabrost i svoju snagu te iskoračiti s utabane staze. Relativno sigurne, to da. I relativno predvidljive, priznajem. One gdje je sve poznato i gdje, budeš li slijedio uvriježena pravila, vrlo vjerojatno neće biti prevelikih previranja. No, slijedeći tu stazu, nikada nećeš dobiti svojih pet minuta u životu pod svojim imenom i za samo jednu pozornicu. Onu na kojoj si Ti Ti.

Stvaran. Autentičan. Moćan. Ispunjen.

Onu do koje se dolazi putevima kojima se rjeđe ide i koji su mnogo teži. Onu do koje tapkaš kroz mrak i imaš katkad osjećaj da si sam na svijetu. Onu gdje si ostavio sigurnost kao takvu, toplo gnijezdo i poznate predjele pa se utisnuo u nepoznato. Kako bi u svojih pet minuta susreo sebe. Onu na koju ne stupi mnogo ljudi. Oni će Ti reći da je to zato jer nisu imali sreće.

No, Ti znaš da je to samo izgovor.

Odvaži se. Učini ono što znaš da moraš. Promijeni perspektivu ovoga trenutka. I znaš što? Reći ću Ti još nešto, iskušano na goloj koži i ogoljenoj duši. Jednom, kad stupiš na svoju pozornicu života, Tvojih pet minuta neće samo doći i proći. One će trajati vječno.

Ljubim Te.

Marina Papec

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete