Žalopojka za prijatelja

Sinoć sam u autu imao četiri mušterije. Mirisali su na alkohol i suze dok su pričali o svom prijatelju kojeg su izgubili prije dva dana. Ta noć je trebala da bude njegova momačka večer, postala je njegovo opijelo. Jedan tren i nije ga više bilo. Zauvijek je nestao. Kako pjesma kaže, svi smo samo prašina na vjetru.

Valjda je to bio okidač da mi dođeš kroz hodnike sjećanja, memljive i zakrčene paučinom. Možda je grižnja moje savjesti što ti odavno nisam bio na grobu bila ta koja je lice jednog od njih učinila tvojim, stavila mu tvoju riđkastu kosu i dala mu tvoje pokrete. I cigaretu je pušio na način na koji si je ti ponekad u šali fućkao. Zar je moguće da si tu, u mom autu, nakon toliko godina?

Kroz tu njihovu priču, smjenu smijeha i plača, i ja odlutah negdje daleko. U one dane kada smo se tek upoznali. Dva dječaka, otrgnuta iz svojih svjetova, bačena u neki novi, nepoznati svijet. Valjda smo se zbog toga i sreli. Prst sudbine se umiješao, a kažu da od nje ne možeš pobjeći.

Sjetio sam se onih naših noći i onih zvukova iz glupog Super Maria kojeg smo bjesomučno igrali nikada ga ne prešavši. Jebiga, ta nam princeza izgleda nikad nije bila suđena. Možda je tako ta matora kurva sudbina htjela da kaže da nikada nećemo doći do naših princeza. Ti jer ode prerano, prijatelju, a ja… Nije ovo priča o meni pa da ne kradem prostor namijenjen tebi.

Kad smo kod princeza sjećaš se one plavokose kovrdžave starije komšinice što smo je gledali dok se sunčala na krovu garaže i puštali pseću vodicu? Naravno da je se sjećaš. Koliko smo samo puta virili s tvog balkona gledajući je u onom bikiniju. Vidio sam je nedavno. Propala je, buraz, k’o kauč na rasprodaji. Nećemo se lagati, nije ona nikad ni bila neka riba koliko smo mi bili napaljeni štenci napumpani hormonima.

Sjetio sam se i onih trenutaka trčanja ispred haustora, kada bi prekidali našu igru samo da bi otišli gledati epizode Baywatcha. Tih dana za nas je bio samo jedan bog, a ime mu je bilo Mitch Buchannon. S tobom su i one jebene meksičke sapunice dobijale čar. Jebote, kakvi smo mi likovi bili. Hej, gledali smo sapunice, a sada se smijem svima koji ih prate.

One naši pijani derneci, prvi pozivi djevojkama, prvi izlasci s njima. Ono upoznavanje preko radija u sitnim noćnima satima. Pa tek ono besmisleno gomilanje muzike što smo je snimali, što na one kasete pa onda na CD-ove, silne filmove i serije. Pravi smo digitalni hrčci bili i šta smo dobili? Jedno veliko ništa.

Prođe mi kroz glavu i ona naša kafa kad si izašao iz bolnice. Sjedili smo na onoj terasi, smijali se kao nekad. Ti mršav kao grana. Ona ti majica visi s ramena ka na ofingeru. Ništa neobično za tebe. Uvijek si bio tanak i sitan samo što te terapija pojela još više i učinila još manjim. Činilo nam se da će sve biti kao nekada, da ćeš ozdraviti i da ćemo nastaviti s onim našim pizdarijama.

A onda dođe Avatar u kina. Drhtavim, jedva čujnim glasom si me pitao kakav je bio. Rekao sam da nisi ništa propustio. Sjećaš li se? “Mutirani Štrumfovi s USB priključcima”, tako sam ti odgovorio. Obećao sam da ćemo ga pogledati čim se digneš na noge. Držao sam te za onu ručicu, pripadala je nekom starcu u tom trenutku, a ne mom prijatelju, gledao sam te i oči i slagao. To je vjerovatno jedino obećanje u mom životu koje nisam ispunio. Ili je jedino gdje sam namjerno slagao znajući da ga ne mogu ispuniti. Kako god, zajebao sam.

Zajebao sam jer nisam češće dolazio, što nisam više zvao. Ispao sam loš prijatelj, kukavica koja se plašila gledati te kako propadaš. Jebiga, još jedan tovar na moju dušu. Velika sam ja mazga, mogu podnijeti.

Nikada ne pogledasmo Avatara. Ti ode, prijatelju. Napusti nas nekoliko dana poslije. Na dženazi (sahrana, op. a.) je i nebo plakalo za tobom, kao i obično kada anđeli smrti odnose one najbolje od nas. Valjda da im prave društvo. Tako je bilo i kad smo mog starog kopali par godina prije i tvoju staru nešto prije tebe. Gotovo da im vidim vrhove nišana, u onom moru nadgrobnih spomenika. Sve je to samo u mojoj glavi, prijatelju. Svi su ti nišani isti.

Nisam ti odavno bio na grobu, izvini zbog toga. Jebiga, vrtlog života kad te ponese ne ispušta te tako lako. Samo melje i nosi dalje. Nije mi neki izgovor, znam. Zaboravljen nisi, to ti garantujem. Pogledam ponekad one naše fotke na kojima se ponašamo kao majmuni i nabacim slabašan osmijeh. Budale smo bili, to ti priznajem.

Znam da gore negdje sjediš i gledaš, čitaš ovo pismo što ti kucam na ovoj prastaroj mašini. Završio sam sa smjenom, znaš i to. Ostavio one prijatelje u njihovoj tuzi i otišao kući. Poslati ti ga neću jer ne postoji poštanska služba da ti ga dostavi. Čitaj ga preko mog ramena.

Vjerovatno se zabavljaš i sve nasmijavaš onim svojim glupim vicevima. Ti si jedini koji im je davao šarm, oživljavajući ih na samo tebi svojstven način. Možda i igraš onog Super Maria. Ko zna? Možda dođeš i do princeze, ako je već nisi pronašao. Znam jednu što je ostavi u suzama.

Evo i sunce izlazi. Viri kroz prozor. Hoće i ono da pročita šta sam napisao, ali ne može. Ne dam mu. Idem završiti s ovom cigaretom pa ću do groblja. Nisam odavno bio. Ponijet ću ti i pismo. Nikad se ne zna. Ako ti ga ostavim pored nišana, možda ga neka vrana odnese tamo u kraljevstvo mrtvih.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.