Kada malo probaš ljubav, shvatiš da ona nikada ne boli. I nikada te neće pokoriti. Kada malo probaš ljubav, shvatiš da se zbog nje ne plače, ona dođe kao nježna, svilena maramica pa ti obriše s lica suze. Kada malo probaš ljubav, shvatiš da je ona više od jebanja na zadnjem sicu, od večere na koju nikada nije došao, od ispraznih fora i isprika, od skupih poklona i tvog odmahivanja glavom. Jer ako ne vidiš – ne dešava se?

Kada malo probaš ljubav, shvatiš da je nikada prije nisi doživjela.

Zašto se žene vraćaju u zatvore? U veze koje to nisu, u brakove koji to nisu, o odnose koji su sve osim ljubavnih, toplih i sigurnih? Zašto mažu puderom udarce umjesto da napuste taj stan, kuću, ropstvo i nikada se više ne osvrnu za sobom?

Zašto glume i zašto se ponižavaju?

Nije muškarac kriv što te namlatio – ti si kriva jer si mu to dopustila. Jer si ostala. Jer si spustila glavu.

U trenutku kad se prvi put izderao na tebe, trebala si vratiti istom mjerom, okrenuti se i odmarširati bez razmišljanja ravno kroz ta kuhinjska vrata i reći mu glasno da ODJEBE, kada te kasnije nazove s isprikom.

Trebala si podići ruku da se obraniš, a ako se već zaletio i usudio da te tresne, trebala si mu vratiti i iste sekunde nazvati policiju.

On se nikada neće promijeniti. On nikada neće postati bolji. Ti nisi kriva što je on poremećen. Ali si kriva što to trpiš.

Nikada ga nećeš uspjeti popraviti. Nikada ga nećeš uspjeti urazumiti. Koliko god se trudila biti mu savršena i poslušna, nećeš to nikada biti. On će ti uvijek naći manu.

On je bolestan.

A ti si glupača koja to trpi.

Zbog djece, kažeš? Zbog obitelji? Zbog toga što će reći seoske babe?

Čuješ li ti sebe dok mi ovako odgovaraš? On uništava tvoje tijelo, tvoj um, tvoju dušu, tvoje samopouzdanje i dostojanstvo čovjeka, a ti brineš o tome što će pričati po selu?

Što će pričati kada te razbije? Kada te ubije svojim šakama? Što će reći kada ti djeca ostanu siročad prepuštena na milost i nemilost tom monstrumu?

Jesi li se ikada zapitala što će biti ako te ne bude da ih zaštitiš? Kako ćeš iz groba obraniti kćer da ju ne premlati, da joj šakama ne izbije zube kao onomad tebi? Da ju ne siluje? Jesi li svjesna što joj sve može uraditi?

Kako ćeš zaštititi sina od njegova remena ili stolice koju je razbio udarcem po slabašnoj kičmi? Kako ćeš ih zaštititi ako se ne znaš izboriti za sebe?

Znaš li ti da nisi stvar?

Znaš li da nisi njegova igračka?

Znaš li da si ljudsko biće koje zaslužuje zagrljaj, poljubac, poštovanje, a ne masnicu ispod oka pa kasnije isprike čokoladama i nakitom?

Jesi li svjesna da tvoj sin raste gledajući svog oca kako se ponaša prema njegovoj majci i upija to? Jesi li svjesna da će misliti da i on može tako? Da će mlatiti, vrijeđati, ponižavati i omalovažavati žene?

Jesi li svjesna da i to nasilje koje će se tek dogoditi već sada nosiš na svojoj savjesti?

Jer ti njega voliš? A što točno voliš?

Uzvike – kurvo, pičko, smeće?

Šaku u oko i trbuh?

Izbijene zube?

Počupanu kosu?

Što voliš?

Sebe ne voliš. A jednom kad odeš i kad malo probaš ljubav, shvatit ćeš da je s monstrumom nikada nisi imala i nikada nisi mogla doživjeti. Shvatit ćeš da je svijet sve ono što ti nikada nije pokazao, sva mjesta na koja te nije odveo, svi zagrljaji u koje te nije privio i svaki poljubac koji nisi dobila.

Shvatit ćeš da puder ne služi da skriva masnice i da oči tvog djeteta imaju sjaj. Shvatit ćeš da se više ne skriva u ormaru jer je mama opet bila zločesta pa se tata naljutio. I shvatit ćeš da si osoba, a ne cipela.

Shvatit ćeš, ženo, da sreća nije privilegija rijetkih, već nešto što se samim rođenjem zaslužuje.

Marin

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.