Slušamo, ali da li zaista čujemo druge?

Ustrojstvo kompletnog svijeta zaista je pomalo zbunjujuće i paradoksalno. Navodno sav naš napredak, sva naša dostignuća bila su upregnuta snagom volje za ljudskim prosperitetom, lagodnijim životom, koji bi nam omogućio manje stresa i više vremena za nas i naše voljene. No da li je zaista? Ili nas je u stalnom društvu pretvorio u pojedince više nego ikada? Napunio nas osjećajima straha i ljubomore, napumpao naš ego kao veliki balon za letenje, dok svakodnevne reklame  o našim potrebama vire sa svih zidova, gdje god da se okrenemo. Zatim upaljena žigica marke “on ima, ti nemaš”, razbuktava vatru i već sijaš bolje od svih baklji po srednjovjekovnim dvorovima. Odbijaš  prihvatiti? Razmisli dva puta.

Kako pretpostavka da smo robovi konzumerizma ispunjeni nekim ciničnim natjecateljskim duhom, spremnim na sve da stigne do cilja ima veze s gore navedenom temom? Jedino tako ako nam postane preokupacija, pa usred pritiska da zadovoljimo vlastite zahtjeve nemamo ni sluha, ni vida za osjećaje i potrebe onih oko nas. A da li smo kolektivno, kao društvo uspjeli nametnuti bitnije preokupacije, čovječnije, humanije, one koje nas čine homo sapiensom i stvaraju u nama osjećaj  suosjećanja ili se u krivom vagonu cerimo svojoj sposobnosti misleći  kako smo opet zajebali kontrolu?

Zar nas strah od susjeda, bio on pojedinac sa porodicom, ili društvena  skupina slična nama, samo drugog imena, ne tjera da umjesto ulaganja u sebe veliki napor upregnemo u stvaranju odbrambenog mehanizma? Pa umjesto u napredak ulažemo u bombe, a pogled nam je upregnut na susjedov ulaz umjesto na bilježnicu s planom za sutra ili nesređen  vlastiti život.

Jer nam je skretanjem pažnje s našeg života jedini način da izbjegnemo  vlastiti i društveni pritisak na nas same. U nama pluta strah kao što  helijum pluta u onom balalonu s početka i nosi ga, skupa s vjetrom, u nepoznate daljine. Strah da nećemo zadovoljiti, strah da ćemo biti  povređeni, da nećemo uspjeti, strah da naše emocije koje su nekada bile najdublji dio nas ne postanu nečija igračka, a igračke se bacaju čim dosade. Zato sutra, u najbližoj samoposluzi s licemjernim  osmjehom pozdravljamo susjeda, pitamo kako je on i porodica, da zašto nikada ne navrate i nama je obično dosadno. A on s istim prozirnim  osmjehom odgovara kako su svi dobro i kako će navratiti prvom  prilikom, pa u žurbi ide svako na svoju stranu. I tako kreće urnebesna  borba ka novoj potrebi, ispunjena istim strahom.

U cilju da se što više približimo jedni drugima tehnologija kao da je  krenula u krivom smjeru. Udaljila nas jedne od drugih, stvorila oko nas ogromni bedem privida i maski. S ciljem da popunimo prazninu, praznina kao da je odjednom postala dio nas, stalno i zauvjek.

Pa više i ne pričamo o bitnim stvarima dok sjedimo s “prijateljem za kafu u podne” i tipkamo najnoviji model telefona. Pravo pitanje bi  bilo da li uopće razgovaramo? Jer zbilja samo su rijetki kojima možemo reći ono što je uvijek ili odjednom postalo bitan faktor našeg života, zbog onog istog straha, jer se samo nama bitne stvari mogu iskoristiti  protiv nas.

Ali da, mislim da smo u stanju čuti druge. Jer mislim da ipak postoje oni rijetki, bez kojih bi svima nama bilo teško zamisliti život. Oni koji nisu vodilja, no svakako su razlog zbog kojeg idem u određenom  pravcu. Oni pred kojima izgledamo jaki kao valerijanski čelik, ali znaju nas i kad plačemo za “izgubljenima” kao što plače dijete jer je upravo saznalo vrijednost slomljene igračke. Samo koliko takvih osoba imamo? I zar, bez obzira na strah, sve što imamo jednom ne izgubimo?  Zašto nam saznanje o prolaznosti stvara strah, kad je neminovan i  logičan? Drugačije ne bi ni bilo fer. I ako jedna smrt otvara vrata rođenju drugoga, zar se onda i izgubljena ljubav ne vraća, samo u nekom drugom obliku? Kad sve i onako ide u krug. Čemu strah koji  paralizira na samom startu?

Kao društvo svi smo pod utjecajima stoljećnih navika poškropljenih  strahom pobjegli u svoja skrovišta, udaljili se jedni od drugih,  zaboravili pričati i čuti, zaboravili suosjećati, voljeti i trčati  livadom grohotom se smijući bez ikakvog razloga.

Jesmo.

No jesmo li spreman vjerovati? Predati se? Otkriti i ogoliti pred  drugima? Jesmo li spremani staviti čovjeka ispred svih potreba, ljubav  ispred straha, suosjećanje ispred ega?

Promjena polazi od nas samih!

Pipi

Komentari

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: " I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno." Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često "nafura" kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.