Malo, ali slatko zadovoljstvo

Danima sam pokušavao da se sjetim naziva jednog keksa iz osamdesetih. Odavno se ne proizvodi. Pamtim boje na kutiji, veličinu kutije, oblik keksa i okus, ali naziv nisam mogao dozvati ni u tragovima. Pitao sam ženu, roditelje, sestru i zeta. Svi oni barataju istim detaljima, ali niko nije mogao da izgovori ključnu riječ. Stave se skupljeni prsti preko očiju, zažmiri i prelista memorija uz neizbježno: “Joj, samo malo, znam!” Bez uspjeha.

Keks je bio karakterističan po tome što je u kutiji, kao poklon kupcu, dolazila plastična kesa na kojoj je, opet, bilo napisano ime keksa. Vratila mi se čak i jedna davna scena s rodnog bulevara (bratstva i jedinstva): vraćao sam se iz škole i negdje prekoputa istočne tribine stadiona “Bilino polje” jednoj ženi puče kesa, pod silnim opterećenjem voća i povrća. Zaplivaše one jabuke, kruške i krastavice po asfaltu, a snalažljiva žena iz svoje torbe izvadi keks, otvori ga, u poklon-kesu ubaci sav taj bakaluk (kućne potrepštine, tur.) i na kraju zasladi s jednim keksom. Džaba…

Pokušao sam i na Internetu riješiti zagonetku, ali pretraživači su veoma glupi i do imbecilnosti ograničeni, posebno kada se čovjek bavi nagađanjem pojmova. Baš glupi. Danima sam sjedio iznad zamišljene otvorene kutije “bezimenog” keksa, u ustima osjećao okus kreme i prstima dodirivao tu čuvenu poklon-kesu. Mučne su to stvari. Kao što to obično biva, misterija se riješi slučajno, i to u lokalnoj prodavnici.

Stajao sam, bespomoćan, ispred police sa slatkišima, pogrešno misleći da će me novokomponovani proizvodi asocirati i riješiti ono što me muči. Tada je prišla radnica koju dobro poznajem. Trebalo je ispod nekog sranja zalijepiti etiketu na kojoj piše “AKCIJA”.

Čekao sam da završi, a onda je, s dozom molećivosti u glasu, upitao: “Jasmina, sjećaš li se ti keksa iz osamdesetih, nema ga već odavno u prodavnicama, a dolazila je kesa u pakovanju?”

Kao da je čitavog života očekivala to pitanje, žena odgovori: “Pola!”

POLA! Eh, kakvo je to olakšanje bilo, kao da mi je kamion krcat keksom “Pola” pao sa srca. POLA! Pomislih što ti je sjećanje; neko taj detalj ima u malom prstu, dovoljno mu je samo malo podsjećanje da ga izvuče iz neke moždane ladice, a neko je toliko bespomoćan u zaboravu da mu čak dođe i inspiracija za pisanje.

“Evo ti keks ‘Paris’, veoma je sličan!”, predloži Jasmina u maniru dobrog trgovca.

“Hvala. Nemaš pojma koliko si mi pomogla!”, rekoh, potpuno nezainteresovan za keks “Paris”.

Hodao sam prodavnicom, stavljao potrebne stvari u korpu i u sebi ponavljao: POLA, POLA, POLA, POLA! Nikad te više neću zaboraviti! Došao sam na kasu i shvatio da nemam kese, cekera… (Muška posla, nemam nikad ni lotos-maramicu!) Dok sam plaćao vrećicu, mislio sam kako bi bilo dobro raspakovati čuveni keks, izvaditi kesu iz kutije i simbolično uskratiti kapitalisti ekstra profit. Poslije, naravno, i počastiti čulo okusa…

Foto by Emin Dedić

Sead Kratina

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.