Iva Matijaško Degač: „Kad ti odem ja…“

Toliko daleko od nekoga dok mu stojim tik do ramena mogu biti samo ja. Poput helij balona odletim i vinem se, problem nastane ako iskliznem iz ruku i nestanem. Teško se vratim, još teže ostajem, ali kada ostanem ukorijenim se do kraja i vječnosti i nas.

„Poput stakla smo svi. Tako prividno jaki, cijeli, a opet toliko krhki i prolazni.“ – reče mi dok nervoznih očiju traži mir.

Nakon vijesti koju je čula, koja joj se vrzmala po glavi, odjekivala gordo po mozgu i trčala prstima nije nimalo neobično što je nervozna, ali smireni ton glasa i gotovo poetska konstrukcija rečenice tjerala mi je jezu za vrat. Bila je toliko smirena, a opet histerična. Nisam znala što da joj kažem, jer nas dvije nismo prijateljice. Znamo se, ne volimo se baš ponekada, ali nismo ni strankinje. Tu večer bile smo iste.

„Vidiš“ – nastavi „tek sada vidim koliko smo inače zločesti jedni prema drugima. Napasni. Jalni. Do trenutka dok netko od nas ne nestane i nikad se ne vrati…“

Bili smo slomljeni. I vijestima i rečenim. Naručili smo rundu i pogledavali se. Svaki u svojim mislima, nitko nije imao ništa pametno za reći. Nitko osim mene, naravno.

„Odlučila sam skupljati pare.“ – započeh

„To ti je pametno“ – jednoglasno i kratko odgovara svita, ne znajući daljnji tijek mojih misli.

„Sve ću vam isplanirati i platiti. Mene samo kremirajte da me crvi ne glođu, a ostalo zapite i napravite najbolju žurku na svijetu!“ – pogled za pogledom, glava za glavom se dizala i počela gledati u mene s poluotvorenim ustima. Nisu bili sigurni jesam li u šoku, je li mi opet ringišpil u glavi ili samo razbijam tišinu i tugu ovakvim mentalnio verbalnim isprdcima. No, ja niti sam se šalila, niti sam pobenavila još više. Ja sam samo bila realna, jer to je ono što ja želim za svoj danas sutra kraj. Za sebe, ali i za njih. Da mi se ne slome. Da mi se ne polome. Da ne žale, već da me se sjećaju. Onakvu mene kakvu vide sada. Neka pamte. Neka me i dalje vole i nose kroz život s radošću.

Svemu i svima, koje volim i kojima prilazim, prilazim otvorena srca. Zaljubljeno i oduševljeno, pa čak i onda kada sam u boli. A, to je nažalost pod zadnje sve češće i češće. Sjetite se suza, jer i one su dio mene.

Nisam osoba koju je lako voljeti, mislim da to realno nitko nije, ali sam osoba koja nudi ono najvrjednije zauzvrat. Sebe. I to onakvu kakva jesam. Bez maski, bez zidova i lažnih bršljana gorčine. Ogoljenu i uronjenu u sebe, sa svim svojim snovima, nadanjima, maštanjima i svim govnima koja me guše. Nisam ni osoba koja lako pristaje na sve, jer se dovoljno nauživala lažnih ljudi, osjećaja i svih njihovih felera, ali sam osoba koja daje priliku. Čak i onda kada za nju više nema mjesta. I to želim da pamte.

Nisam svetica, niti moralni stup uzornosti, naprotiv ja sam sušta suprotnost navedenom, ali znam što je dobro. Upravo zato što sam u životu nebrojeno puta ja dotakla dno. I to neka nose u srcu.

Svjesna sebe, a opet tako jebeno nesvjesna u svojim odlukama, navikama, htijenjima. Žalim za danima koji su već odavna iza mojih leđa, dok oduševljeno prihvaćam svaku novu situaciju nastalu ovog trena. Bojim se budućnosti, jer je krhka. Nedostižna. Nepovratna. Možda mi ipak nismo jači od vremena, niti snažniji od smrti, ali smo vječni. Svojim genima koje ostavljamo u nasljeđe, svojim sjećanjima na sve situacije provedene zajedno, svojim smijehom, svojim suzama. I to neka vole kada odem.

Neka se sjete samo jednog trena u vječnosti kada smo jednom negdje nešto zajedno i mojeg poziva na pizdariju. Mog smijeha koji budi mrtve. I namršteni nos kada nije po mome. Samo neka se sjete i ja opet biti ću tu. U punom svjetlu, u punoj snazi. Opet kao nekad. Bez zamjerke i loših sjećanja, jer ne želim da itko misli da mu nisam oprostila. Da sam otišla iznenada, a nisam se ni pozdravila. Želim da znaju da sam otišla sretna što sam živjela u vremenskom procijepu u trenutku njihova postojanja. Jer bili su najbolje od mene. I moji roditelji i moja sestra. I moji prijatelji. I moja djeca.

Zato zapamtite kada kažem, život možda je krhak, ali je naš. Ne dozvolite vremenu da vam ukrade priliku za pozdrav. Za oprost. Za izjavu ljubavi. Nikada nije rano ili krivo vrijeme. Nažalost može biti samo kasno.

Slavite život, ma kakav god on bio, jer je vaš. A, upravo Vas netko najviše na svijetu voli.

Iva Matijaško Degač

Komentari

Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete