Kada sam prije 4 godine završila na dijalizi (o tome detaljno u nekoj idućoj kolumni) i kada se nije samo srušilo moje zdravlje već i posao, prijateljstva, povjerenja, sigurnosti, mislila sam da mi je došao kraj. Bilo je to doslovno pitanje života ili smrti. Kada jednom pogledaš smrti u oči, ništa više nije isto. Koliko god sam se ja opirala i pokušavala ostati dosljedna sebi, biti ona ista Dolores, to iskustvo me je neopisivo promijenilo.

To su trenuci u životu u kojima zaista vidiš tko ti je prijatelj, a tko nije. Od koga ćeš dobiti ruku spasa, rame za plakanje ili riječi utjehe, a od koga pokušaje gaženja do kraja jer je jedva dočekao da te nema. Da nestanem ja, moje ideje, moja kreativnost i inspiracija. Da, da i takvih je bilo, ali u ovoj kolumni neću puno o njima, ovo je kolumna o ljudima anđelima. Onima što na svijet gledaju srcem, s prirodnim talentom pomaganja drugima i koji su sretni kada druge čine sretnima.

Znam dobro kakav je to osjećaj pomoći drugima. Od kada sam pronašla fotografa u sebi i postala plesna instruktorica otkrila sam i svoj životni poziv. Doznala sam što me iznad svega ispunjava i čini najsretnijom, a to je nekome pomoći i izvući osmijeh na lice. Kako sam to shvatila? Jednostavno.

I’m a photographer. I make people immortalWhat’s your superpower?

Jednom mi je od žene došla poruka da sam joj vratila ženu u njoj, da je ovo bilo njenih 5 minuta i da mi je doživotno zahvalna. Razlog? Zbog svojih životnih problema posve je zaboravila na sebe, a onda smo uradile photo session koji joj je vratio osmijeh na lice.

Doznala sam to preko mojih brojnih plesača, uživajući s njima u svakom taktu i koraku dok smo se smijali i urlikali na treningu. Poslije su tražili da sat traje barem pola sata više.

Trenuci poput takvih otkriju ti tvoj životni put i smisao. Uslijedili su razni projekti, humanitarne akcije, a ja sam živjela vrhunac svog života i disala punim plućima.

I svi vi koji promislite da se danas ne „isplati“ biti dobar ja vam želim reći da niste u pravu. Kada sam sama došla u situaciju da sam bespomoćna, nezaštićena, uplakana i uplašena, braneći se već tako oslabljena protiv ljudi zvijeri i dok mi se činilo da mi nema spasa pojavili su se Oni. Ljudi Anđeli.

Oni postoje, svuda su oko nas i pružaju nam čuda od najsitnijih do velikih, najvećih čuda. Sama sam svjedok i baš radi toga prije dvije godine odlučila sam se na projekt pod nazivom „ljudi anđeli“ u kojem sam sudionicima poklanjala fotke pretvarajući ih u anđele sa raznovrsnim krilima. To mi je jedan od dražih projekata. U samo tri dana napravila sam 64 fotografije. Zaključila sam projekt četvrti dan jer fizički nisam mogla više primati ljude. Koliko smo se samo smijali, pričali, grlili i plakali u ta tri dana. Koliko su mi ispričali i napisali svojih sudbina, meni, potpunom strancu tako otvorili svoja srca na čemu sam im beskrajno zahvalna.

To nema cijenu. To su uspomene koje će moja duša nositi u vječnost. Bilo je i pitanja imam li kakve financijske koristi od toga. I čudom su se čudili da nisam ništa naplaćivala jer kao „pa mogla si to dobro iskoristiti“. Na to ću se samo nasmijati.

Način na koji su me ti ljudi svojom zahvalnošću i oduševljenjem obogatili i dali snage za moje bitke najveća je „korist“ koju sam dobila u životu i pokazalo mi je i dokazalo i zauvijek uvjerilo kako postoje dobri ljudi. Pojave se kada su nam najpotrebniji kako smo svi stalno u odnosu učenik – učitelj i kako smo samo tako pomažući drugima, pružajući bezuvjetnu pomoć i ljubav na pravom putu. I da nikad ne prestanemo vjerovati u čuda jer svuda su oko nas samo ih treba znati prepoznati.

„Postupaj tako da ti aplaudiraju anđeli, a ne ljudi“

Sve slike iz ovog projekta možete pogledati u Facebook albumu ovdje.

Dolores Bura

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.