Pozitivni izvještaj – Svi smo mi jedno

Šta će mi život bez tebe, dragi, kad drugu ljubav ne želim da imam? Sanjam te, sanjam, skoro svake noći, samo si ti u srcu mom…

Vjerovali ili ne, ovo su stihovi koje sam pjevala sa simpatičnom ekipom iz Bosne na koncertu Rollling Stonesa u Austriji prošle godine. Čuvši mene i muža kako pričamo, javile su nam se presimpatične žene iz Bosne i mic po mic došle smo do sevdalinki i prije rock koncerta malo zapjevale. Svi su nas gledali u čudu, pljeskali i malo zaplesali dok smo mi onako grlato, s puno duše i srca, kao da se znamo sto godina, držeći se rukama za srce pjevale sevdalinke.

Zašto vam ovo pišem? Jer je ovo bio tjedan u kojemu sam razmišljala o tome kako se ljudi vezuju po stvarima koje su im zajedničke i kako je emocija proizašla iz takve emocije zajedništva, ljubavi i čiste sreće tisuću puta jača od svake suprotnosti koju različita mišljenja mogu stvoriti. Živjele sve emocije koje nam izazivaju smijeh ili sevdah!

Ravna ti je Jugoslavija – neki dan sam na Facebooku vidjela i share-ala video koji prikazuje slučajan susret dviju skupina mladih na nekom događaju na Siciliji. I sad, pjeva prva skupina, jedan sudionik drži srpsku zastavu i čuje se glasna pjesma grupe Bijelo Dugme. Mladost, srpska zastava, glasna muzika i amaterska kamera koja to sve snima. Nakon par taktova u pozadini se vidi kako pristižu druge skupine glazbenika i kako prolaze, vidi se hrvatska zastava. U trenutku kad se hrvatska i srpska skupina primijete i sretnu, odmah se prepoznaju i samo se spontano spoje i počnu pjevati jednu pa drugu pjesmu.

U jednom trenutku kamera zumira dvojicu aktera koji stoje jedan pored drugoga i snima kako svaki od njih s puno strasti, života i radosti, vrti svoju zastavu. Nipošto ne spadam u kategoriju jugonostalgičara, a svakako pripadam kategoriji sanjara i naivaca (ili bolje rečeno normalnih ljudi) koji vjeruju da je iznad rase, granica i svakog ograničavajućeg interesa srce i ljubav. Srce, ljubav? O čemu ja to pričam? O onome trenutku kad u stranom gradu sretnete nekog simpatičnog koji govori jedan od jezika bivše Juge i vi pričate, smijete se, družite se… Kao da se poznajete… A možda se i poznajete, na razini duše. Na razini svih sličnosti koje dijelite i koje su iznad svih prljavština koje je Balkan proživio (i koje još proživljava).

Svi smo povezani – Nedavno sam čitala zanimljiv znanstveni članak u kojemu se objašnjava kako smo mi ljudi, s obzirom na funkcije našeg tijela i identičan način preživljavanja na planetu, u biti kao jedno i da smo praktički, doslovno dio svakog čovjeka i da je svaki čovjek dio nas. Upravo ovo stajalište je centar mnogih religija, da smo mi svi jedno, različita lica Boga i života u nama, samo ga nazivamo različitim imenima. Ali koliko smo mi svi ustvari jedno? Koliko smo ustvari dio jedne veće cjeline i koliko smo jedan drugome slični? Pa… 98% stanica u tijelu se promijeni u toku jedne godine. Čovjek u prosjeku popije 2 i pol litre tekućine u danu i pojede oko kilogram tvrdih tvari i razmijeni oko kilogram zraka. S ovakvom računicom ispada da se 7% našeg tijela promijeni svaki dan, odnosno da dio nas koji je jučer bio dio nas, danas to više nije. Sa svakim izdisajem, gubimo dio sebe u obliku daha i razmjene tvari. Već sutra, 7% nas će biti prošlost. Naše tijelo se mijenja iz dana u dana. Svako tijelo, svakog ljudskog bića, neovisno o rasi, dobi ili spolu. Za usporedbu, 7% tijela je veličina npr. naše ruke i sad zamislite da jedan dan ostanete bez ruke, ali vam se već sutradan izgubljena ruka nadomjesti novom. Sličan je slučaj s tvarima poput vode, hrane i zraka koje svakodnevno unosimo i izbacujemo iz organizma. Ako svaki dan promijenimo 7% svog tijela, to znači da u roku od dva tjedna izmijenimo toliko tvari da to odgovara težini našeg cijelog tijela. Mi mislimo da smo mi „mi“, ali u odnosu na nas prije dva tjedna, nismo isti, niti smo danas isti kao što ćemo biti. Naši današnji udasi, prije četiri, pet dana nastali su kao kisik iz nekog cvijeta na drugom kraju planeta. Zamislite! Dio nas je  jučer nastao u nekom cvijetu! Dio nas sutra će opet biti dio nečega drugoga, na posve drugom, od nas odvojenom mjestu. Kad govorimo o zaštiti okoliša i prirode, ponekad zaboravimo da smo i mi dio prirode, da i sebe trebamo štititi. I da, svi smo mi jedno. Udišemo isti zrak. Nemojmo biti zaneseni idejom da smo drugačiji od drugih ljudi samo zato. Jer znate što? U velikom planu, kad pogledate ovu našu malu Zemlju odozgo, mi smo svi isti. Raznorazni primjerci ljudi koji na tom predivnom plavom planetu žive, dišu, razmnožavaju se i umiru. A iz te perspektive, između nas i nema prevelikih razlika. Bit će da ih mi sami stvaramo onda.

Sve vas ljubi „normalna“ Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete