Ja nemam mama – gen

Neki smo dan nas četiri sjedile u jednoj od slastičarni glavnog trga našeg grada. Kao i svaki puta, žamor našeg razgovora uvjerljivo je nadglasao sve ostale. Naše su priče, ipak, važnije. A L. je toliko slatka sa svojim trudničkim trbuščićem i misterijom kojeg je beba spola. Bit će, rekla je sa smiješkom, iznenađenje za sve nas. Svaka u svojoj glavi, počele smo prepredati priče je li dječak ili djevojčica. Kada smo shvatile da ćemo to saznati tek u lipnju, ponovno smo postale najglasnije društvo u slastičarni.

I tako je prošlo još nekoliko dana i mrvica zvjezdanih noći…

T. i ja zaželjele smo popiti pivo. Imale smo nas dvije u sebi oduvijek neki dječački štih i ljubav prema pivu, koji bi lukavo isplivali na površinu kada bi nas pregazilo pola tone emocija. A onda još malo slankastih suza. Ove je večeri zima neuspješno glumatala proljeće, a nas smo dvije, u baru umjetničkog imena, slile svoje boemske neutrone u prevarantsko zimsko predvečerje…

Pričale smo o našim prijateljicama i dijametralno suprotnim karakterima koje posjedujemo. Ako je Svemir magičan skup suprotnosti, onda je na jednom polu L., sa svojom mirnoćom, staloženošću, djetinjom znatiželjom, pažljivošću, odmjerenošću i neopisivom, šarenom dobrotom zbog koje je toliko volimo, miljama udaljena od nas, divljih, nemirnih, često nesmotrenih i previše direktnih, s otvorenošću koja siječe i najčvršće oklope…

L. se, također, svojoj bebi veseli toliko da poželim plakati kada je gledam. Prije bih se odrješito narugala floskuli da trudne žene sjaje, no ova žena, časti mi moje, oko sebe širi pozitivu i sjaj dovoljne za čitav grad! I zbog toga nam je još draža!

I zbog toga nam je muka! Jer, tijekom razgovora, zaključismo – mi nemamo mama – gen! Ja nemam mama – gen!

Već obožavam bebu svoje prijateljice i bit ću joj/mu najbolja teta na svijetu, kose mi moje! L., znam da ćeš ovo pročitati i kunem se, neću tvoju bebu učiti nestašlucima o kojima sam ono jednom baljezgala! Bit ću dobra, obećavam! Prenosit ću tvojoj bebi priče iz naše mladosti, iščitavat ću joj stranice našeg prijateljstva…

Muka mi je jer gotovo je nemoguće zamisliti se na njenom mjestu! Ni s jednim atomom u sebi ne mogu se natjerati na pomisao da bih jednog dana za ruku mogla držati vlastito dijete! Nervozno odmahujem glavom svaki put kada me saleti činjenica da mame troše gotovo svo svoje vrijeme na one svoje slatke mališane! Preslatki su – kada su tuđi!

Mojih metar i šezdeset toliko je sebično da nije spremno svoje trenutke davati nekom drugom. Tata, kako si se usudio napraviti me takvom?! Mama, kako to da nisam naslijedila tvoj mama – gen?! U evolucijskom sam razvoju zakinuta za aspekt koji krasi većinu čovječanstva! Osakaćena sam na svim razinama postojanja, a moja je svrha nepovratno izgubljena javnim priznanjem očite anomalije mog bića!

Kada dođe netko pravi, željet ću dijete, kažete?! Gotovo me nikako nije moguće uvjeriti da je moja želja za majčinstvom direktno povezana s mojom privrženošću pripadniku suprotnog spola čija bi me količina testosterona trebala toliko oboriti da poželim roditi njegovo dijete.

Poražena, prihvaćam dijagnozu i mirim se s njome. Ja nemam mama – gen! Taj me zaobišao, prikriveno se smješkajući kada je ostavljao mjesta nekim drugima. Znao je, taj šarmantni lukavac, da ja ne bih imala dovoljno strpljenja i nesebičnosti da neumorno brinem o biću u potpunosti ovisnom o meni. Da se moji horizonti šire u previše smjerova i da moje ceste namjerno vrludaju kojekakvim pravcima. Nemam ja ni mira koji bi me krasio kako bih mogla biti majka. On, valjda, bude zapakiran zajedno s mama – genom.

Nisam normalna, ni po kojem standardu! Ne može se ovu dijagnozu nigdje naći jer ovakva nije dokumentirana – djevojka bez mama – gena, s previše vjetra u sebi. Žao mi je, moralisti, i krvari mi duša, što sam vas ponovno razveselila, dajući vam materijal za kuloare! Može li jedna lomača za mene?! Možemo usput zajedno popiti pivo!

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete