Ludi tempo i seansa urednika

Ujutro za dobar dan, uvečer za dobar san…

Reklama je s kojom smo mi, djeca odrasla u bivšoj Jugi, nakon crtića u 19,15 lagano pozdravljali dan i spremali se za spavanje. Tridesetak je godina prošlo od tada, a neki dan sam se sjetila tih riječi kad sam, već u krevetu, ugasila mobitel, a u mislima još bila u grupi s mojim urednicima.

Ujutro, još u krevetu, tek otvarajući oči, upalila sam mobitel da vidim jesam li nešto propustila. Neke dane, sama sebi kažem: “Pusti, ne moraš baš svaku riječ popratiti. Neka ti nešto i promakne.”  Ali onaj drugi dio mene onda proturječi: “Možda je važno za posao.” Aha. Ustvari znam da će se posao (kao i uvijek) popratiti, ali istina je da ne želim propustiti nijednu riječ mojih kolega.

Na APortal sam došla javivši se na natječaj koji se raspisao u trenutku kad sam ja odlučila preseliti svoj Dašak pozitive s portala Riječan.in negdje drugdje. Gdje? Nisam znala. Znala sam samo da to mora biti mjesto gdje ja mogu biti svoja, objavljivati i možda napredovati. Kako? Opet nisam znala.

I onda se tu umiješala sudba (Nela, volimo te) i ja sam počela pisati za, danas mi najdraže, Amazonke. Štreberčić kakav sam uvijek bila, poštivala sam rokove, zadane teme, slušala svoju najdražu urednicu Madžidu, ali u svemu tome pokazala i ono svoje lice koje inače ne pokazujem na poslu. Osim najdražima. Onu ćaknutu, humorističnu, opaljenu stranu. I uzalud bi mi sva urednost u izvršavanju rokova bila, da se nisam našla s jednako “opaljenima”, koji su me kao sebi sličnu prepoznali. Posao koji je rastao tražio je nove urednike i na prijedlog Ive, ja sam se bez ikakvog razmišljanja, pridružila uredništvu.

Sve što mi je Iva rekla na početku, istina je. Stres, žurba, tempo koji gazi. Ono što mi nije rekla je da ću se ja u ovaj mali kolektiv zaljubiti.

Nedugo nakon mene pridružio nam se Alen, kolega s mora, kojega često špotam kad koristi zagrebačke izraze (kakvi to Istrijani, pobogu, govore kaj). Mirnes (ilitiga Mirtes) je kolega koji mi je na mojoj prvoj kolumni na Amazonkama ostavio prvi komentar (i to predivan) i jedan je od onih s kojima se najviše nasmijem. Djevojke su sjajne, svaka na svoj način.  Anu sam pratila od prije, preko njene Bibliomanije. Nelu isto tako, po njenim savršenim tekstovima. Madžida mi je, kao moja bivša urednica, uvijek nekako najveća utjeha, a Iva, sa svojim posebnim stilom, uzor u zauzimanju za sebe. A sve to i još više, ima naša one and only, iron lady, Marija. Jedna od onih koje imaju velike krajnosti, od ekstremnog davanja, do hladnog rezanja i kritiziranja ako nešto nije kako treba. Ali s ogromnim srcem, golemom snagom i vizijom koju pratimo.

U poslu smo prilično nemilosrdni. Brzi, direktni, ambiciozni. Neprestano pričamo o poslu, a to je samo pozadina dok se usput radi. Svatko od nas pokriva jedan ili više dana, autora koje objavljuje i tema koje prati. U posljednje vrijeme bilo je dosta promjena autora, ali začudo, čitanost raste svaki dan sve više, a atmosfera postaje sve bolja.

Imamo jedan običaj, nakon što se u jednom danu sto puta pohvalimo, iskritiziramo, posvađamo i pomirimo… imamo takozvanu #seansu. Kad jedan kaže #seansa, sve rečeno u poslu se zaboravlja i na snagu stupa onaj dio nas koji naš kolektiv čini ovako posebnim. Bez zadrške komentiramo svoj dan. Plačemo od smijeha, bacamo fore i inspiriramo jedni druge na smijeh i opuštanje. I onda se s takvim zaraznim smijehom u grupi dopisujemo s ostalim autorima i za tren se svi skupa opuštamo, upoznajemo, zbližavamo. Nerijetko se nalazim u nekim posve ozbiljnim situacijama (npr. čekam dijete s treninga) i tresem se od smijeha dok čitam provale svojih kolega urednika.

I sve je to super, radimo i zezamo se, unatoč pojedinim danima u kojima se stres može žlicom jesti, a lonac koji ga puni kuha i kuha… I onda dođe dan kad je jedan od nas bolestan. Ili u nekoj situaciji da iz bilo kojeg razloga ne može postaviti svoje objave. Svatko od nas ide debelo preko svojih granica. Ali u trenutku kad mi primijetimo da nekome zaista treba uskočiti, na bilo koji način, to se radi prešutno, brzo i direktno. A to, dragi moji, nije samo posao. I nije samo zezanje. To je ljubav. I ovaj put to nije sevdah ni rakija, nego činjenica.

Veselim se svemu što nas čeka. A vi svi koji ovo čitate, znajte da iza APortala stoje ljudi s velikim srcima i ogromnom inspiracijom. A ta kombinacija je ubojita. Samo čekajte. 😉

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete