Nela Baričević: Samo sam čovjek…

Samo sam čovjek.

Jednim srcem na dlanu napisat ću si – samo sam čovjek. Jednim srcem u grudima priznat ću ti da se umorim i da mi bude dosta. Da poželim pobjeći, da posežući dublje u sebe tražim izlaz iz ovoga što sam na van. Ali što sam na van, to sam unutra. Od sebe nemaš kamo.

Slušajući tuđe isprike, primajući tuđe otrovne strelice nekad se pitam kada ćemo dovoljno izljubiti sebe da bismo konačno počeli ljubiti druge. Istinski. Za pravo. Nekad se pitam kada ćemo se pomiriti sa samim sobom. Kada ćemo postati pravim prijateljem duše svoje i bića svoga, tijela kojim po svijetu koračamo, da bismo konačno mogli postati pravim prijateljem drugom čovjeku.

Samo sam čovjek.

Promatrajući koplja koja se klate, mačeve kojima si prijete, ukiseljene osmijehe ispod kojih praznina pruža svoje posesivne krakove, pitam se možemo li se prizvati samome sebi i biti jednostavno čovjek? Možemo li progutati ego? Možemo li sebičnost prebojati suosjećanjem? Možemo li grubost zamijeniti milošću? Čini mi se da nam upravo milosti u vrtlogu divlje svakodnevice najviše nedostaje…

Samo sam čovjek.

Za čovjekom biti treba hrabrosti. Ni manje ni više no što je u kakvim prošlim vremenima trebalo. Za čovjekom biti treba hrabrosti. A ja danas i u svakom sljedećem danu težim biti čovjek više no što sam bila jučer.

Pa kada tobože stojeći nada mnom smišljaju prozirne isprike, kada opravdavaju odbacivanje vlastitih snova svojim duboko utabanim nemogućnostima, samo se slatko nasmijem. Jer pored suza koje sam prolila, pored onih koje tek imam proliti samo sam čovjek. Onaj čovjek koji ne odustaje od svojih snova. Koji se ne boji u vlastitom bolu pružiti ruku drugome. Čovjek koji imajući u rukama tek dva preostala osmijeha, jedan od njih pruža drugome. Čovjeku.

Za čovjekom biti treba ljubavi. Za sebe jednako kao za drugoga. Svejedno, prije nego ti umom zagrmi da ne znamo voljeti jedni druge, dopusti da ti kažem kako mi se čini da prvenstveno ne znamo voljeti same sebe. Prečesto u disonanci sa samim sobom ne dopuštamo drugima da nam se približe. Barem ne toliko da nas zavole. Da nam dokažu da smo vrijedni ljubavi. Ne dopuštamo da nas podsjete da vrijedimo te ljubavi koju nam odašilju, a koja nam je kroz godine udaljavanja od samoga sebe postala toliko strana da je se bojimo. Da pomalo od nje zaziremo kao od dodira našeg voljenog.

Jednim srcem na dlanu zapisat ću si – samo sam čovjek. Jednim priznavanjem samoj sebi pokušat ću zgrabiti tu hrabrost među svilene ćelije svoga srca. Tim jednim priznavanjem posegnut ću za ljubavlju. Prigrliti ju. Odjenuti se njome. Za danas. Za sutra.

A što takvome čovjeku mogu oni koji, kako rekoh, opravdavaju odbacivanje vlastitih snova svojim duboko utabanim nemogućnostima? A što takvome čovjeku mogu oni čiji san traje samo dok jutrom ne protrljaju oči?

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete