Promjena kao osobni izbor…

Opet je loše volje… umarširala je u prostoriju i frkće nosom. Glasno psuje. Sklanjajte se s puta, ide baba ljuta.

Čak i najbolji od nas imaju loše dane. Ili u dobrim danima loše trenutke. Ali jeste li se zapitali zašto su širitelji loše volje ustvari tako čangrizavi? Obraćajući svjesno pažnju na ljude koji su često zlovoljni došla sam do gotovo univerzalnog zaključka:

a) jako su frustrirani i nezadovoljni sa svojim životom, a ne poduzimaju ništa drugačije da bi to promijenili ili 
b) imaju dobre živote, ali su nezahvalni.

Ja, evo priznajem da nekad pripadam u obje skupine, iako češće u skupinu a) onih koji teže promjeni određenih apekata u životu. Baždarena sam i odgajana da budem zahvalna i u tome često pronalazim snagu na dane koji, ruku na srce, znaju biti usrani. Da, u redu je imati usrane dane. Ali u tim danima, kad već izlaskom iz kuće nemam dovoljno snage jer sam ju svu izgubila na putu do škole, ipak pokušavam na poslu ne širiti tu svoju zlovolju. Jer realno, to nije fer. To je neka druga priča. I s razlogom oni najprofesionalniji među nama znaju da se privatne stvari ostavljaju kući.

Uporno obraćanje pažnje na sve ono čime nismo zadovoljni neće nam donijeti promjenu. Promjenu, znamo to i sami, donosi jedino mijenjanje navika koje ide uz ono famozno upozorenje”ne čini iste stvari na isti način, ako očekuješ drugačiji rezultat”. I to je tako. Promjena, makar mala, mora se dogoditi u nama. I onda se poput malog plamena širiti dok se ne rasplamsa u vatru koja će donijeti željenu promjenu. Isto tako, ako taj, tek nastali plamičak  promjene vlastitih navika, zalijemo sumnjama i niskim samopouzdanjem, ugasit ćemo ga i od promjene ništa, kao da nismo ni počeli. Svaka naša odluka mora biti popraćena dovoljno upornom akcijom koja će tu odluku i isfurati do kraja. U suprotnom, “tresla se brda, rodio se miš, tj. niš'”.

I tada, ako ne uspijevamo napraviti promjenu, nije nam nitko kriv. A zlovoljom si samo oduzimamo šansu da se pomaknemo s mjesta. Ajmo bit realni. Sve pozitivno razmišljanje i rad na sebi neće nam biti od koristi ako se nalazimo pored ljudi koji su daleko od pravoga sebe i ugrožavaju ne samo našu odluku da promijenimo svoj život i budemo dobre volje, nego možda i naš život. Muževi zlostavljači su tipičan (užasan) primjer. Mnoge divne žene ostaju u brakovima koji se sve samo ne dobri jer su financijski, djecom i navikama vezane za muža zlostavljača. Potpomognuto učmalom sredinom i nepovoljnim položajem žene u tom društvu, takve žene teško da mogu ostvariti promjenu. One to mogu učiniti jedino odlaskom, tj. bezuvjetnim zauzimanjem za sebe, koje u tom slučaju znači doslovno rezanje svih veza s takvom okolinom. Poput mladih pametnih crnaca koji su zauvijek otišli iz geta i bandi kojima su do jučer pripadali. Spoznaja da je nešto za njih loše, odluka i rez. Nema druge.

Ukoliko ne naprave promjenu, oni koji odlučuju ostati u za njih opasnim sredinama mogu ili živjeti u svojoj mašti (u kojoj će si napraviti neki bolji svijet), biti nesretni i čangrizavi (ne prihvaćaju situaciju, ali iz nje ne znaju otići) ili tihi i povučeni (kompleks žrtve).

Pod kategorijom b)  nezahvalnosti, imamo osobe koje su grintave i čangrizave samo zato. Nema razloga. Ali one ga nađu. To su npr. žene koje mogu imati divne muževe, ali one će im stalno prigovarati. Njihove zagrljaje i nježnosti će odbijati, jer uopće nisu zahvalne ni svjesne da imaju nešto vrijedno zadržavanja. Muževi su im glupi, svekrva im je glupa, djeca im idu na živce, većina ljudi je predebela, preovo ili preono. Nikad im ništa ne valja. I kad svijet gledaš na način da u svemu tražiš ono ružno, upravo to ćeš i pronaći. Kako da budu zahvalne na svemu što imaju, kad ustvari nemaju ništa. To što imaju je nedovoljno dobro! Mora biti bolje inače nikada neće biti sretne!

Užas. Eto. To je moje mišljenje. Po mom iskustvu najzahvalniji i istinski najpozitivniji ljudi su oni koji znaju cijeniti to što imaju, a ne oni koji imaju puno, a unutra su gnjili. Zahvalnost se može naučiti. Tko želi, naravno. Svijet je nažalost prepun nezahvalnika. Nekad sam i ja jedna od njih. Svaki put kad “potonem” pred nekim problemom i predugo mi treba da se podignem i svaki put kad mi u nekoj izazovnoj situaciji predugo treba da uvidim i onu svijetlu stranu.

A svi koji čitate Dašak pozitive znate da svijetla strana uvijek, ama baš uvijek, postoji.

Sve vas ljubi zahvalna Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete