Vrijeme nije novac, vrijeme je život (ili zašto dan traje samo 24 sata)

Budim se zato što moram da ustanem a ne zato što sam se naspavala. To nužno ne znači da trebam biti raspoložena i orna za rad, tako da biram drsko biti čangrizava i mrzovoljna. To također ne znači da moram otvoriti oči. Ionako znam svaki prokleti ćoš…. Okej. Ipak bih trebala da otvorim oči da idući put ne lupim u nešto veće.

Tuš ne pomaže. Kafa. Želim kafu! Zašto nema kafe? Zašto je ne mogu umom dozvati i natjerati da se napravi? Zašto mi je niko ne skuha? Kako ja svima sve skuham? Gdje je prokleti sat, koliko je sati? Nema sata. Sad se sjetih da i dalje stoji u kutiji na ormaru i čeka da bude negdje postavljen. Dobro, nije ni bitno koliko je sati jer nema kafe. Mirim se sa činjenicom da neće sama da se skuha i odlazim da je skuham ja! Pažnju mi odvlači hrpa garderobe koja se nekim čudom stvorila na fotelji što daje mojoj mrzovoljnosti na jačini pa je ljutito kupim i nosim u kupatilo.

Kad sam već tu mogla sam i mašinu uključiti da se veš i opere. A vidi, ovo se treba obrisati. Ma jel to moja četka za kosu iza kade? Samo da je dohvatim.

Nešto se čuje, šta je kog đavola sad? Htjela sam samo da… Voda! Preskačući barijere od kockica naravno da na jednu nagazim pa opsujem sve živo i mrtvo što mi padne na pamet i napokon dolazim do električnog i sklanjam uzavrelu vodu sa njega. Naravno da je ukuhala, zašto bi se meni desilo drugačije? Da odustanem? Ringla je još uvijek vrela, mogla bih da je nabrzinu skuham ponovo. Što da danas obučem? Da vidim, ima li šta ispeglano? Nema. Opet? Dobro obući ću džemper koji se ne pegla, ionako nije važno pošto ni kosu nisam oprala. Voda, ne opet, molim te ne opet. Ovoga puta uspjevam da skuham kafu i već osjetim kako mi se raspoloženje vidno popravlja. Sada ću lijepo da sjednem, da predahnem koji minut i sačekam da se ohladi i na miru da je popijem. Mogla sam baš da vidim šta ima fejsbuku.

Fak! Ne, nije moguće! Pa kako je prije ovoliko sati? Zašto prokleti sat nije pokazao? Dobro danas kad se vratim ću sama da ga okačim na prokleti zid! Ulećem u pantalone, tražim telefon i ključ po kući pa se brzo vraćam do šoljice za kafu jer ima da je popijem kad sam se toliko oko nje potrudila. Naravno da je vruća, naravno da sam se opržila i prosula je gotovo po čitavoj kuhinji jer sam se “iznenadila” koliko je vruća samo tri minute nakon što je skuhana. Brišem pod istovremeno navlačeći jaknu pa se sjetim kako ni zube nisam oprala. Proklinjem sebe što nisam nisam navila 15 minuta ranije, ali tih 15 minuta djeluje tako puno kad navijaš sat uveče kasno i vidiš koliko ti malo vremena preostalo za san. 15 minuta za osobu poput tebe je čitavo bogatstvo. Zubi su oprani zadivljujućom brzinom, čak usput uspjevam nanijeti maskaru tako da bio je to 2 u 1 potez. Izlećem napolje. I dalje nisam popila kafu, jezik mi bridi a tek trebam na posao! Koji početak dana, ha?

Kiša počinje. Naravno da počinje, ipak to ne bio moj dan da nije počela. Zašto ne bi padala kad zna da ja nisam ponijela kišobran a  i da sam se sjetila da ga ponesem ne bih ga našla pošto mi je ga je neko ili ukrao ili se negdje zagubio. No nema velike štete, frizuru ionako nemam pa nema šta ni da pokvari. Naredna misterija je kako stići na posao na vrijeme kad znaš da ti do posla treba tačno 19 minuta a na raspolaganju imaš samo 14. Čovječe kako sam postala precizna! Ko bi rekao da će mi sva ona silna takmičenja iz matematike služiti da jednoga dana računam koliko mi vremena treba da predjem razdaljinu od kuće do posla. Mogla bih neki idući put da prebrojim koliko mi koraka treba, čisto da ne bih otupjela usljed tolikih silnih kontakata sa budalama. Žurim, shvatam kako imam minut prednosti na pola puta pa se negdje u meni javlja nada da ću ipak stići na vrijeme. Ja silno želim stići na vrijeme i biti ona osoba za koju se zna da uvijek dolazi na vrijeme. Toliko to silno želim da gotovo lomim noge i kršim sve pred sobom ne bih li stigla.

Gotovo već uvjerena da imam još jednu minutu prednosti razvlačim usne u osmijeh ali taj isti osmijeh sa toliko brzinom nestaje jer shvatam da dolazim baš u trenutku kada onaj čovječuljak na semaforu pokazuje na crveno za pješake. Prokletstvo! To mi je dodatnih 40 sekundi! Mogla sam biti već na pola centra dok ga čekam, umjesto da ovdje stojim i ne radim ništa i gledam u tog glupog crvenog majmuna. U tom trenutku, preneražena, shvatam da stojim na sred ulice, potpuno sama i da se svađam sa crvenim čovječuljkom na semaforu. Isto tako shvatam da je to prvih 40 sekundi toga jutra da ja ne radim ništa. Da je to moj prvi predah, moja prva pauza. Šta ja to radim? Jesam li ja toliko luda da je meni potrebno da ja doslovno “stanem na crveno” da bih stala? Okej, došla sam do kritične tačke, potpuno nesvjesna svoje kritičnosti. Sada sam možda u još gorem stanju jer stojim na sred ceste i postajem svjesna te iste kritičnosti a to uopšte ne mijenja činjenicu da i dalje trebam stići na posao i odraditi hrpu svega toga dana. Takođe ne mijenja ni to da me kod kuće čeka još dupla količina posla. Ali promijenit će nešto drugo. Mene.

Znate, prokleti dan ima samo 24 časa, a to je stvarno malo za obaviti sve kako treba i stići na sva mjesta na koja bi trebalo da se stigne. Umjela bih do sutra da sa dobrim argumentima zastupam taj svoj stav ali dozvoljavam razumnoj strani mozga da prevagne ovaj put. Činjenica je da dan ima 24 časa. Činjenica je da je potreban balans koji mora da se uspostavi da bi unio ravnotežu u život. Vidite, meni je bilo potrebno nekakvo “zaustavljanje” nekakav znak da bih ja shvatila u kakvom sam smjeru usmjerila sebe i svoje postojanje. Ko bi rekao da jedan obični bezazleni semafor može čovjeka probuditi iz sna za koji ne ne zna da ga sanja? Dakle, heeeeej! Budalooooo! Dan ima samo 24 časa. Ne dozvoli da ti svih 24 prođu u nekoj trci, zbrci i jurnjavi. Ne moraš biti savršena. Ne moraš ni sve stići. Niko neće propasti ako jednom sedmično pojede gotovu hranu. Kuća neće nikuda pobjeći čak i ako ne opereš svo suđe svaki put. Ali ono što moraš je sjesti, stati, usporiti. Odvojiti svakoga jutra 5 minuta za jutarnju kafu i tek nakon što je popiješ  i progledaš vidjeti šta možeš stići toga dana.

Upamti, vrijeme nije novac, to je neko pogrešno rekao. Vrijeme je život, pa ne dozvoli da ti isteče dok ti juriš i trudiš se stići ga. I ne ljuti se na crvenog čovječuljka! Neka te svaki put potsjeti da treba da predahneš. Jer ipak, dan ima samo 24 časa…

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete