Rukopis iz kamena

Stoji kraj puta
u tišini na kraju sela,
sunce joj zaklanja
stoljetna koštela.
Svojom ljepotom mami me
da joj bliže priđem,
da udahnem vapaj
koji za životom pušta.
Napuštena, ruvinjana,
prkosno odolijeva
patini vremena
od čijih rana krvari,
a to nitko ne vidi.
Još mogu ćutit plač djeteta
dok skače ispred nje,
glas strogog oca
kako ga doziva.
Provirujem unutra,
drvena bačva
u kojoj odavno vina nema,
naprašene cipele
koje odavno nitko obuo nije,
iznošene,
osluškujem tišinu
muža i žene dok vode ljubav,
a od djece samo zavjesa ih dijeli.
Mirišem tek oprano rublje
u domaćem sapunu
kako se suši u dvoru
u naletima bure
i njene svježine.
Sve mi priča
stara kuća kamena,
mogao bih je slušati
danima.
A sad je sama, napuštena,
ali ipak puna života
i kao da svojim postojanjem
opominje čovjeka
koliko je samo prolazan.
Ta kuća kamena
pušta jeku nekog davno
zaboravljenog vremena.
Sažeta od kamena i vremena,
diobe vječnosti
i sâma vječnost postaje.
Neno Bačelić

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete