Zašto je loše prihvatljivo?

Sjedeći na terasi balkona, uživajući u suncu koje je konačno odlučilo pokazati svoje lice i opržiti me u proljetnom stilu, oporavljala sam se od razgovora s prijateljicom. Udah – izdah. Dublji udah – još dublji izdah. Sve tehnike disanja koje sam davno naučila na tečaju meditacije, čak ni udružene, nisu pomagale. Rečenica koja me umalo izbacila sa stolca bila je: „Vidi, koliko je god on svojeglav i sebičan, zapravo je dobar, s obzirom na to kakvi su ostali; tako da se nemam na što žaliti.“.

Probudila je u meni sav bunt koji sam ikada posjedovala: „Draga, koliko je teško shvatiti da ima i boljih? Zašto se koncentriraš na one lošije i tješiš sebe da ima i gorih, umjesto da okreneš glavu na stranu na kojoj ima boljih?! Bit će mi vrlo drago kada te izvrijeđa i sljedeći put jer naučila si ga da tako smije i vrlo dobro odigravaš ulogu njegove boksačke vreće, tako da on sada smatra da je njegovo ponašanje prihvatljivo – za što ga uopće ne krivim.“ Sasvim nepotrebno, ali reći ću – sklopila mi je slušalicu sa suzama u očima.

Ako rezimiramo apsurd svakodnevice, prirodno je, valjda, stoički trpjeti i podmuklo se tješiti da ima i onih kojima je gore nego nama. Takvo nešto u čovjeku izazove sebičan osmijeh jer znamo da uvijek postoji netko tko plače malo više. Sukladno tome, u redu je pognuti glavu, ali nikako nije u redu pobuniti se protiv tiranina jer ipak smo u povlaštenoj poziciji, s obzirom na one manje sretne.

Još jedan scenarij koji iritira pobunjenika u meni jest onaj koji sam doživjela tijekom jednog od putovanja. „Nemoguće je koliko dobar odnos imate vas dvije. Nešto tu ne valja. Kako?!“, rečeno mi je s dozom skeptičnosti koja bi mogla posramiti najortodoksniju skupinu svjetskih skeptika. Radi se o mojoj šefici i meni. Razumjet ćete, mobing je normalna stvar, a srednjovjekovna mučenja dostojna najkrvoločnijih inkvizitora sasvim prirodna okosnica poslovnog odnosa dviju žena. Slaganje i pozitiva ne pripadaju ovamo i kako se uopće usuđujemo njegovati ovako (ne)normalan odnos?! Narušavamo prirodnu ravnotežu i, složit ćemo se, potrebno je korigirati nepravilnosti.

Slična prethodnoj, tragedija je društva u kojem živimo. Slogan je ove grupacije: „Ah, ja sam barem sretan jer imam posao.“ Nikakva frka nije što vas tamo svakodnevno vrijeđaju, nema veze što na posao morate ići priključeni na infuziju, što se ubijate za posao na kojem bi, kada biste umrli, vrlo vjerojatno bili zamijenjen u nekoliko kratkih dana! Rukovanje s radnikom odavno nije sadržaj knjige osnovnih manira ljudskog roda. O pamćenju imena ljudi zbog kojih žive život Vuka s Wall Streeta nećemo ni pričati jer oni ih – ne pamte! Niste dovoljno vrijedni Okrutnom Svijetu da bi se vaša imena pamtila, a vi ste širokogrudno prihvatili da pripadate Nepodobnima. Uvjerili su vas i da morate biti sretni što primate plaću, budući da vi zapravo kod kuće ležite i širite noge, zadovoljno pušeći cigare, čega također niste dostojni, a oni vam plaću isplaćuju jer im je Plemenitost srednje ime! Niste je zaslužili i niste za nju radili bolesni, iscrpljeni i ponižavani!

Pa zaključih, gledajući u daljinu, koliko smo svi mi uvrnuti! Zašto je loše prihvatljivo?! Zašto je negativa normalna?! Zašto nije normalno kada vas netko obasipa pažnjom, ali je svađa dio svakodnevice koji se savršeno uklapa u vaše sate?! Zašto odnosi koji funkcioniraju, izazivaju čuđenje?! Koliko li morate biti naviknuti na loše, kada dobro u vama izaziva čuđenje?! Gledate u dobro kao da su vam plasirali film koji vas nemilosrdno izbacuje iz svakodnevnice i čiju poantu kategorički odbijate prihvatiti – jer je izokrenuta u smjeru u kojem ne znate ići! Stvarate kult čuđenja iz onog što bi trebalo pripadati kategoriji Normalno i grčevito se držite za patnju. Nakon toga, umjesto da zamijenite polove i kreirate promjene, iz gotovo začudnih perspektiva, do krajnih granica iscrpljenosti od Života, analizirate nepravdu koja vam biva nanesena. Boli ste dozvolili da se implementira u vaše postojanje kao što se stapaju mora i ocean, neprimjetno i u sablasnoj tišini. Gotovo je opipljiva generalna uvjerenost u (normalan) suživot s otrovom Okrutnosti. Zar doista smatrate da ste dužni krvariti, da vam suze moraju brazdati obraze jer više od toga ne zaslužujete?!

Misli su, odjednom, završile svoju luđačku vožnju po lunaparku mojeg uma. Popila sam Napitak Koji Rješava Sve i slegnula ramenima na nemogućnost prihvaćanja lošeg. Žao mi je, u potpunosti je neprirodno samljeti me i stopiti s Većinom!

A vi, na kojoj ste strani?!

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete