Jadnici – Victor Hugo

Dokle god bude postojalo, silom zakona i običaja, društveno prokletstvo koje, i u jeku civilizacije, vještački stvara pakao i sudbini, koja je od Boga, dodaje i ljudsku  kob, dok god ne budu riješena tri problema ovog vijeka: ponižavanje čovjeka postojanjem proleterijata, srozavanje žene glađu, kržljanje djece u mraku, dokle god u nekim dijelovima svijeta bude moguće gušenje društva, drugim riječima i sa još šireg gledišta, dokle god na zemlji bude neznanja i bijede, knjige kao što je ova mogu biti korisne.
Otvil -Haus, 1862*

Chateaubriandovo “uzvišeno djete”, kako je od milja zvao malog Victor Hugoa, rođeno je u historijski najzanimljivijem stoljeću u Francuskoj. Njegovo rano djetinstvo je bilo ispunjeno velikim historijskim događajima koji su uslijedili nakon Francuske revolucije 1789. godine, te njegov cijeli opus je obojen bojama republikanstva.

Hugo je počeo kovati planove za svoj prvi veliki roman o socijalnoj patnji i nepravdi za vrijeme 1830-tih,  no, konačno je objavljeno 1862., nakon dugih 17 godina mukotrpnog pisanja. Knjiga prikazuje tok XIX stoljeća koje je smatrano vremenom revolucija i progresa, stoljećem u kojem narod želi promijeniti vlast i olakšati svoju egzistenciju. Živjevši u tom periodu, Hugo je vidio je uspon i pad svoje države, vidio je Prvo carstvo, dvije monarhije, Drugu republiku i Drugo carstvo, vidio je ljude koje se bore za svoja uvjerenja, vidio je bijedno lice svog društva i bio je ogorčen zbog svega toga. To je bila njegova inspiracija.

Glavne teme Jadnika su samilost prema jadnicima i nesrećnima, bol pred prizorom društvenih bijeda i želja da se one iskorijene, borba protiv društvenih predrasuda, i strogosti krivičnog zakona, te prikazivanje historijskih događaja.

U romanu se suočavamo sa svim predstavnicima društvenih staleža i profesija. U njima je naslikana aristokracija, buržoazija, sveštenstvo i vojska, a iza njih gmižu stotine seljaka, radnika, skitnica i cijela paleta likova iz naroda. Pri slikanju svih njihovih uvjerenja i naravi, Hugo ostaje samo nijemi posmatrač. On niti skriva vrline, niti mane, on ne unosi mržnju niti pokušava probuditi sažaljenje u čitaocu, on samo stavlja kompletno čovječanstvo u istu ravan šireći ljubav među ljudima. On slika društvo, kojem je iznimno privržen, kao najraznobojniji pejzaž klasa, bogatsva, dobrote, zlobe, moći, jada, bijesa, gladi, smijeha, pjesme, mržnje, zavisti, krvi, bolja prijateljstva i beskarajno mnogo ljubavi.

U Jadnicima, Hugou je čovjek svetinja – čovjek i njegova djela čine život i ta ideja  temelj cijelog djela. Iako djelo se djelo svrstva u period romantizma, pisac pravi iskorak ka himanističkom realizmu opisujući društvo koje počiva na idealima humanizma, kao što su jednakost i sloboda.

Površno gledajući, glavni lik romana je Jean Valjean, taj hrabri, vrijedni, sposobni, pošteni, taj jadni čovjek koji je u životu imao samo jednu fatalnu grešku – želio je da njegova porodica preživi. On je ukrao komad hljeba. Zbog tog hljeba, društvo ga je stavilo na lomaču stida, straha, mržnje i tegobe. Glavni lik je i Cosette, njegova mlada štićenica koju je odgajao i hranio, zbog koje je dobio nazad želju za životom. Zbog koje je na kraju i umro. Cosette je prvih godina svog života bila sluškinja lijenim i zlim ljudima koji su je zlostavljali jer je njena majka također razapeta na stub srama kao bludnica dobivši je kao nezakonito dijete.

Da li mi osuđujemo takvo društvo? Ono koje ne dozvoljava ljudima da stave i uljepšaju svoj život, društvo koje indirektno prisiljava majku da ostavi svoje dijete, koje ne dozvoljava čovjeku da nakon jedne jedine greške iznova izgradi svoj život?

No, kada uzmemo u obzir Hugoov život, njegov borbeni socijalizam, historijske događaje na koje Hugo toliko obraća pažnju i detaljno ih opisuje kroz svoje likove, shvatićemo da je u ovom djelu glavni lik zapravo narod – obični, potlačeni, siromašni, bolesni narod koji diže bune i ustanke, kojem nije dozvoljen normalan život i koji mora raditi za druge i biti minimalno plaćen. Sada možemo zaključiti da Hugo nije samo pisac, on je i društveni reformator koji želi ispravnost u društvu, pravedan i sretan narod.

Ja osuđujem ropstvo, progonim bijedu, podučavam neznanje, liječim bolest, osvjetljavam noć, mrzim mržnju. Eto, zato sam napisao Jadnike. Ja sam zamislio Jadnike kao knjigu čiji je temelj bratstvo, a sjeme napredak.**

Laura


  • Victor Hugo o Jadnicima
    ** Iz Hugoovog odgovora Lamartinu, koji je branio Hugoa od društvene osude.

Literatura:

  • DŽAKULA, Branko; MARIĆ Sreten; PAVLOVIĆ Mihailo; NESTEV, Božidar, Francuska književnost (od 1683. do 1857.) prvo izdanje, knjiga II, IGkro Svjetlost – Oour Zavod za udžebenike, Sarajevo, izdavačko preduzeće Nolit, Beograd
  • HUGO, Victor, Jadnici, Izdavačko društvo PROSVETA, Beograd, 1968.
  • ROY, Claude, Victor Hugo, Le témoin de son siècle, ST-Amand, J’ai lu, 1962.
Slike preuzete sa www.google.com

Komentari

Laura Arbanas

Ime mi je Laura. Moje ime potiče iz Firenze, renesanskog grada u kojem se umjetnost okrenula ka čovjeku i njegovom emocijama. Kolumna Ogledalo je odraz mene i mojih razmišljanja, često prepirki mog razuma i mog srca. Oprostite ako me nekad ne razumijete.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete