Život smo zamijenili „životom“ a razgovor licem u lice – mobitelima i statusima na Fejsu i još uvijek se pitamo što to s nama nije u redu? Sve. Apsolutno sve. Dopustili smo da nas potreba za bliskosti, povezanosti i olakšavanjem života pretvori u robote.

Još uvijek gledamo znanstveno fantastične filmove, a ne razumijemo da smo odavno svijet pretvorili u SF. I da smo većini ljudi dopustili da nam ulaze u život kada hoće i kako hoće i da pokušavaju njime upravljati.

Svi ti naporni ljudi, pomalo opsjednuti. Za sebe misle da su perfekcionisti, no oni su samo kontrol frikovi, koji sve i svakog imaju potrebu nadzirati. Sve znati i cijeli svijet pokušati ugurati u samo njima prihvatljive šablone.

Pitam se ponekad kako je u njihovim glavama? Zašto sve stavljaju u te gabarite, pod okove, u neke granice koje tu ne bi trebale biti? Čemu ta potreba za apsolutnom kontrolom kad živimo u svemiru koji je sam po sebi beskrajan?

Ne možeš ga izmjeriti i ne vidiš mu masu. On se i dalje širi, sam sebe istražuje, proučava i urušava se istovremeno. Prepun je oblika, života, prikaza, pojava i čestica (objašnjivih ali opet i ne), materije i antimaterije, svjetlosti i tame.

Nema formu. Jednostavno jest.

Čovjek je tako sitna pojava unutar njega, malen, možda beznačajan ali naprosto veličanstven, jedini nama znani inteligentni život. Čovjek je čovjeku vuk.

Kakve to veze ima sa svemirom? Ako pomisliš koliko smo nevjerojatni, koliko smo zapravo slučajni u takvom beskrajnom prostranstvu, koliko smo različiti dok zapravo sličimo spolom, bojom kože, kose i očiju, onda shvatiš da je potpuno neprihvatljivo morati trpjeti nasrtaje ljudi s početka ove priče.

Njihova potreba za kontrolom nasilni je upad u bilo čiji prostor. Zahtijevanje da uvijek sve znaju, da im se podastre baš svaki (ma koliko god intiman bio) podatak, doživljavam kao silovanje. Kao apsolutno ubojstvo duha i čovjeka i potpuno oskvrnuće nečije osobe i njegovog prostora.

Apsolutno gubim toleranciju spram ljudi koji upadaju u moj prostor i moje vrijeme. Koji nepozvani, putem chatova, mailova, poziva, ma bilo kojeg „socijalnog“ alata, ulaze u moj svijet, samo zato što im je tehnologija pružila tu opciju.

Da, tehnologija jest, ali ja nisam.

Još uvijek svoj život i vlastiti karakter baziram na nekim temeljnim načelima ljudskosti i kulture. Ne zovem u kasne sate, ne dolazim nenajavljena, ne šaljem poruke suradnicima van radnog vremena, ne postavljam pitanja, ne atakiram na njihov privatni život.

I pitam se, gdje je nestala ta kultura? Zašto smo dozvolili da nam različita tehnološka čuda koja služe da bi nas „povezala“ zapravo kradu život?

Ne želim dobivati poslovne poruke, upite i pozive petkom navečer. Želim da moj petak navečer bude moj, pa čak i ako sam ga odlučila provesti radno. Želim da moj vikend bude moj vikend, kad se bavim onim što smatram da trebam, čak i ako zapravo upravo čitam knjigu i pišem novu recenziju. Želim imati svoj mir. Imam pravo na njega.

Ne želim da pojedinci upadaju u taj prostor i smatram uvredljivim poruke poput: „Sinoć si bila nedostupna, čemu tebi služi mobitel?“

To je manipulacija, nezdrava, sebična. Što tebe briga što ja radim sa svojim mobitelom? Ti si ga možda kupio? Ti plaćaš račune za njega? Od kuda ti pravo da atakiraš na mene, moje vrijeme i alate koje koristim u svom životu?

Mobitel je samo alat. Ništa više. Nije zamjena za život. Moja je odluka kada ću ja taj alat koristiti i hoću li ga koristiti. Moje je pravo biti nedostupna i živjeti život van posla i van društvenih mreža. Jednako kao što je moje pravo znati granice koje su mnogi sasvim zgodno, odlučili zaboraviti.

Pomišljam dosta često ljudima za rođendan pokloniti Bonton.

Ne samo da nauče kako se servira kava, čaj i beštek, već da shvate da su odavno izgubili smjerokaz. Da odavno nemaju ni osnove pristojnosti i da su nasilni, agresori, potpuni kontrol frikovi – bez kontrole!

Totalni apsurd, znam. Ali posve je tako.

Kad sumiram sve što sam ovdje rekla, zapravo je zaključak da nam svima fali slobode, ali je istovremeno sebi uskraćujemo, nesvjesni da se apsolutno ništa neće dogoditi ako nekoliko sati imamo ugašen mobitel, ako se odjavimo s društvenih mreža i zamijenimo online život – stvarnim.

Čudno je to zapravo, ne tako davno u online svijet smo bježali da se odmorimo od stvarnog života, sada u stvarni život bježimo da se odmorimo od onog virtualnog.

Kako smo to uspjeli sami sebe ovako zeznuti, ne mogu a da se ne pitam?

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.