Malo je mjesta na dunjaluku (svijetu op.a.) koja čovjeku pružaju tako širok i raznovrstan spektar uživanja, a da to istovremeno nema nikakve veze sa šminkom visokog turizma. Tu je sve na svom prirodnom mjestu unazad petsto godina, kao bogom dano, i ne postoji spomenik ili objekat na kom su stručnjaci za marketing i reklamu napisali nešto kao: “Pogledaj – plati – rezerviši!” Moraš pogledati, uživati i konzumirati, a da te prije toga niko ne bije po ušima. Takav je Travnik.

Kuća Ive Andrića

Ponuda se kreće u rasponu od čarobnog ugođaja na Plavoj vodi, preko ćevapa koji su daleko najbolji na svijetu, do situacija koje teško mogu da se opišu riječima – jer, znate, teško je naći prave riječi za osjećaj koji obuzme čovjeka kada tačno u podne stoji ispred biste Ive Andrića, koja dominira dvorištem stare katoličke crkve u Travniku, a onda se oglasi ezan s obližnje džamije koji se u djeliću sekunde stopi sa crkvenim zvonima u harmonijsko savršenstvo za koje sam uvjeren da dolazi iz nekih drugih, boljih univerzuma. Siguran sam da se u tim trenucima umjetnost materijalizuje: čovjek je tada živi, može je dodirnuti, pomilovati, igrati se s njom.

Lijepo je biti nevjernik koji uživa u ljepoti vjerskih objekata i njihovih “melodija”. Bio sam i u Londonu, tom centru svijeta, kako ga mnogi nazivaju… Sve je to grandiozno, izvještačeno, našminkano i ne može politi Travniku kada je riječ o “punoći duše“, prvenstveno zbog toga što u krugu tog malog, travničkog Jerusalema, stoje promrzli ljudi koji pokušavaju svojoj porodici osigurati sutrašnji ručak. Taj kontrast ne postoji u Londonu. A ako imaš sreću da u vezirski grad redovno dolaziš iz pravca Zenice, eh… Jedna od najljepših panorama na Balkanu. Travnik je Čaršija, balkanski minijaturni Istanbul!

Razlozi mog oduševljenja Travnikom su dvojaki.

Prvo, ja sam čovjek koji posmatra i osjeća, i veoma sam osjetljiv na svaku vrstu ljepote.

 

Zenica

Drugo, tu su i duhovi predaka: moj dedo s mamine strane je rođen u Travniku. S rođenjem je “zakasnio” nekoliko godina da bi bio istinski revolucionar, a otišao je tačno onda kad je trebalo: da ne vidi kako se sve ono u šta je vjerovao i za šta se borio čitavog života srušilo kao kula od karata. Kao i svi veliki komunisti, školovao se uz težak fizički posao. Prirodna nadarenost i volja su od željezničkog radnika napravili bitnu političku figuru za grad Zenicu sedamdesetih godina prošlog vijeka. Kažu da je mogao dugo da priča, a da za to vrijeme niko ne bi osjetio potrebu da ga prekine. Toliko je to prijalo ušima. A kao i svi veliki nevjernici, zabranjivao je da se bilo ko od ukućana približi sobi kada njegova mati, a moja pranena, klanja jedan od pet vakat-namaza. Namaz se u kući velikog komuniste klanjao u tišini i bez ikakvih smetnji. Bio je to poseban čovjek.

Moj dido Sejo se ne bi priključio “reformistima” ili SDP-u 1990. godine. Vjerovatno bi mu srce puklo da je vidio kakav je šljam došao na političku pozornicu, pod maskom demokratski izabranih predstavnika naroda. Ako se to i ne bi desilo te, 1990. godine, desilo bi se gotovo sigurno dvije godine poslije, kada bi svojim očima vidio kako se međusobno ubijamo.

Poginuo je 1981. godine u saobraćajnoj nesreći, nekoliko mjeseci prije nego što ću ja prvi put udahnuti ovozemaljski vazduh. Po njemu mi dadoše ime…

Vraćam se u Zenicu pun utisaka o Travniku, i pokušavam da zbog toga ne skrivim neku saobraćajnu nesreću. U autu mi svira radio, i otkrivam da postoje muzički urednici koji su u stanju pustiti Leonarda Cohena a odmah iza njega Anu Nikolić. Psujem, zavlačim ruku u kasetu ispred suvozačkog sjedišta i nalazim Džonijeve “Filigranske pločnike”. Tada se ponovo ispunih nekom posebnom vrstom miline.

Filigranski pločnici

“Govoriš mi o ideji, o patriotizmu generacije… Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi, ili nešto vrijedno robije?”, pita se Džoni.

“Oh, Pavel, neman je pred vratima!“

Neman je bila pred vratima, moj dedo…

Bilo je to savršenstvo kontemplacije, koju ni zastarjeli džambo plakati sa ispranim facama sudionika posljednjih izbora, načičkani na magistralnom putu Zenica-Travnik, nisu mogli da naruše. Zaključih da su obilne srednjobosanske kiše i snjegovi pretvorili te face u ono što one zapravo i jesu – lica sa potjernice. Neka ih, pomislih tada, ti džambo plakati su kao onaj kamenčić koji se preporučuje za cipelu, kada doživiš neko savršenstvo…

Sead Kratina

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.