Kafa bez isteka roka

Teta Zlata i njen suprug Sejo žive u ulici u kojoj živim i ja. Svako jutro s prvim zrakama Sunca sretnem Seju s pecivom i novinama u ruci. Ubrzani koraci do kuće njegova su metoda da se pecivo ne ohladi. Dobro jutro mi izgovara što brže može, vjerovatno vjerujući da će mu to uštediti vrijeme do kuće. Do tada teta Zlata pravi kafu tačno znajući vrijeme njegovog povratka koji se najavljuje mirisom tek napravljene kafe. Od kako su u penziji tako započinju svaki svoj dan.

U današnjem okamenjenom svijetu zapanjiš se činjenicom da postoje takvi ljudi. Ljudi koji nisu izbor, već činjenica koja je topla i mehka kao friško pecivo. Ljudi koji su kao jutarnja kafa s kojom započinješ dan. Neuprljani, a već preko pedeset godina u braku s bogatstvom koje se mjeri njenim zaraznim i glasnim smijehom dok joj on prosipa svoje fore. Nenametljivi i tako jednostavni, a posebni kao rijetki kamen koji pokušavaš naći na plaži u gomili istih.

Kada je Sejo obolio od karcinoma prostate oboje su se usmjerili na borbu protiv zloćudne bolesti. Pored lijekova za lakše podnošenje bolesti, hirurškog liječenja i zračenja, podvrgnuli su se i alternativnoj medicini. Osluškivali su dah jedno drugom, grlili se jače i češće, ljubili se jačinom da odjekne ulicom, gledali su zvijezde, stvarali svoje stihove, a od stihova svoje pjesme, smijali se još glasnije, držali se za ruke još čvršće.

Sejo je stao na noge, ali posljedica bolesti je bila ispucalost Zlatinog srca i ona je završila u bolnici.

Seju sam i dalje viđala u jutarnjim satima s pecivom u ruci. Nije žurio. Svojim sporim koracima život je ispisivao. Na moje Dobro jutro i Kako je teta Zlata? – stao je i priče mi ispričao. I nastavio svojim putem kao pokretna reklama s razglasom iz koje vrišti bol i nedostajanje. Teta Zlata je vjerovatno u bolničkom krevetu zamišljala da je nevidljiva i da može doći kući i gledati Seju kako pije kafu i miriše na pecivo dok jutarnje sunce tuče u prozore.

Nakon par dana Sejo me pozvao da mi javi da je Zlata izašla iz bolnice i da me zamoli da dođem kod njih da uzmem recepte za Zlatinu terapiju i ako mi je usput da joj dignem lijekove iz apoteke.

Dok sam stajala ispred odškrinutih vrata njihove kuće čula sam smijeh koji je zveckao kao čaše kada se nazdravlja. Našla sam ih u dnevnoj sobi, sjedili su u foteljama i držali se za ruke. Izgledali su kao djeca u luna parku.

Sjela sam preko puta njih kao hipnotizirana od njihove energije. Jedno drugom su milovali sazviježđa od staračkih pjega. Gledali su se, nježnim pogledima od kojih se kičma ježi. Ljubav koja je preživjela ratove, nedaće, bolesti, terapije i godine. Ljubav koja je donijela dvoje djece koja danas imaju svoje porodice. Ljubav bez isteka roka. Zajedno se voze kroz uspone i padove životnih planina. Otvoreni kao knjiga s posvetom. Bez kamenoloma u grudima svaki dan sanjaju i svoje snove ostvaruju.

Liječe se smijehom kao vodom bogatom mineralima u nekoj od banja. Zagrljaji su im infuzija za nadoknadu tečnosti i vraćanje energije. Ljudi koji su dokaz da postoje oni koji odžive ljubav. Ljudi koji ne odustaju, ne posustaju i vjeruju. Ljudi koji jednim dahom dišu kada je najgore. Kroz život koračaju s četiri noge.

Njihove mjerne jedinice za ljubav su najviše i najjače:
Najviše te volim. Najviše te želim. Najviše mi nedostaješ. Najviše te trebam. Najjače te grlim. Najjače te ljubim.
To je ujedno i njihov recept za sreću.

Ne vagaj. Sve što možeš izvagati ima svoju cijenu. Sve, osim najviše i najjače. Najviše i najjače se ne može izvagati. I sanjaj. Sanjaj najviše. Vjeruj u snove najjače. I nikada nemoj pristati na manje od najviše i najjače.” – u isti glas su govorili.

Ljubav.
Ljubav na najviše proporcionalna je sreći na najjače.
Ljubav koja je kao muzika koja ima svoju vještinu i stavove.
Zlata i Sejo su prvaci u svojoj klasi.

Njihova muzika ispunjava oči ljubavlju i učini svako srce poniznim. Oni su lekcija iz koje naučiš da se do kraja života treba zaljubljivati samo u ljubav i da vrijedi samo ono što je bez isteka roka. Ako rok istekne može se srce pokvariti. Pokvarenog srca ne možeš čuti najljubavniju muziku i pristat ćeš na manje od svojih snova. Pristat ćeš na manje od najviše i najjače. Pristat ćeš biti prosječna priča. Ili ćeš pristati biti jeftina muzika. A možeš biti mjuzikl. Bezvremenski.

Teta Zlato baš mi je drago što ste dobro i što niste dugo ostali u bolnici.” – govorim dok među hrpom medicinske dokumentacije provjeravam da li se neki recept zavukao.

Tog jutra Sejo me nazvao, pitala sam ga je li popio kafu. Kada mi je rekao da nije jer je ne može popiti bez mene, odmah sam rekla doktoru da me otpusti iz bolnice.” – kišile su riječi tete Zlate.

Kišile su ukoso. Otvorila sam prozor i dozvolila da mi te riječi padaju na lice. Pojačala sam kišu na najjače. S njom sam kao s kremom za hidratizaciju svojoj duši pružila njegu i zaštitila je od vanjskih utjecaja. Najviše.

Amina Mašić

Komentari

Amina Mašić

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti. Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima. Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k'o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete