Noć je spustila svoj plašt i sjela na prijestolje. Vjetar je donosio sjetu i slutio na zimsku metež mada je proljeće već isplelo vijence i lupkalo cipelicama pred vratima.

Služila sam noćnu stražu i budna je pratila na poljanama snova.

Nesanica mi nije bila novost,a ni nemirne misli koje su umorno vukle jedna drugu u labirintu od srca do uma želeći svaka probiti svoj put. Navukoh jaknu da iziđem van i udahnem svježeg zraka ne bi li cirkus u glavi napokon odmorio i preusmjerio pažnju na stvari oko sebe, tuđe poglede u mraku, opijajuće arome i strance u prolazu. U ušima je svirala Noora i otapala mi dušu bluesom.

“Da, zaboravi što sam rekla“ ponavljala sam si u glavi i marširala do novog dijela grada koji je pružao pogled na most i rijeku obojenu nijansama svjetiljki s mosta. Zastadoh na prvu klupu i uperih pogled u boje koje su se presijavale i igrale na sjenama svijetla. Prenuo me stidljiv ženski glas koji se pojavio niotkud, bar mi se činilo tako – „Hej, imaš vatre?”

„Jedino u upaljaču„ ironično sam uzvratila kad sam joj na licu ugledala olakšanje i smijeh.

„Slobodno?”

„Naravno, dat ću ti pola klupice za ugodnu tišinu i ne, nisi jedina koja sjedi sama i bulji u ovo bliještilo boja pred sobom. Lijepo je, zar ne?„

Sjela je pored mene i uvukla dim punim plućima, izdahnula pogledom uperenim ka nebu, a onda se uvukla u šal. Duga kosa neuredno je stršila ispod kapuljače, kao i velike oči koje su sijale poput vilinske prašine u mraku. Moram priznati, imala je tužan pogled što joj licu nikako nije pristajalo. Par minuta tišine prekinuo je slučajni jecaj koji se prigušeno oteo i pobjegao nazad u ponore.

„Sve u redu?„

„Naravno. Pušim ovu cigaretu kao da je zadnja. Samu sebe natjerah na suze.„

„Da,da. Imam ja još koju,slobodno uživaj u njoj. A i loše lažeš. Rekli su ti to već?„

Pogledala me začuđeno i odmahnula rukom „Došla si po tišinu, ne želim smetati.“

„Tišine imam napretek, a znaš kako kažu? Nekad se najbolje povjeriti strancu. Tko zna, možda sam u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ako želiš, pusti tu bujicu s grudi i olakšaj dušu.Kao što vidiš, ne žurim nigdje.“

Oklijevala je par sekundi gledajući u daljinu.

„Otišao je. Ni sama ne znam koliko je točno vremena prošlo,ali eho njegovog glasa još redovno svira skladbe u glavi. Otišao je, iako sam uvjereno tvrdila da će zauvijek ostati. Od plesa ljubavi postade vjerni pratitelj za ples suza koji me vjerno čeka pred vratima srca. Dok ja otključavam dveri, on već pleše po svakoj stanici mog bića. Uzalud mi ključ. Znaš o čemu pričam? Mi žene i analize.“

Htjela sam joj reći da joj nitko ne može misli poznavati bolje kao stranac s kojim dijeli klupicu na mostu, no samo sam slegnula ramenima i ponudila još jednu cigaretu. Nisam joj htjela priznati da mi je srce zatvoreno u odajama mraka i da dobrovoljno prisežem na njega.

„Pogriješila sam. Ipak, nije bio nalik nikomu koga poznajem. Zbog greške iz prošlih vremena ja sam pustila čovjeka koji mi je došao kao nagrada. A ja je nisam znala zadržati u rukama, mada sam je prepoznala.Prepoznala i oglušila se.“

Nasuprot nje sjedila je kraljica pogrešnih poteza. Prvo mjesto koje vjerno osvajam. Prvak svih prvaka. Puna savjeta i ohrabrujućih riječi, no nisam znala što joj reći. Kako pomoći nekomu ako nisam znala pomoći samoj sebi ?

„Ne brini. Proći će. Ako je suđeno, neće ti umaknuti. Koliko god se ti trudila da postaviš stvari onako kako želiš, sudbina ipak ima malo drugačije planove od nas. Ona svojim kartama izmisli nove igre, a na nama je da pravila shvatimo što prije.”

„Hej, nema sudbina puno veze s mojim kukavičlukom. Sudbina mi je dala priliku da zgrabim zvijezde rukama, no ja sam ih odbacila i gurnula ruke u prašinu. Lažemo se kad se tješimo izlikama da bi si oprostili. Možda na sat dva, dan ili tjedan, sve dok opet lice straha ne ispliva na površinu.“ Imala je pravo. Sudbina nije bila krivac i opravdanje, kukavičluk je odigrao glavnu ulogu. Udružen s nemirom i potrebom da uništimo sve što nas može činiti sretnima.

„Hvala na društvu i na cigareti. Idem dalje. Izišla sam samo osluhnuti noć i udahnuti zraka. Možda sabrati koju misao da mirnija dočekam zoru. Ne zamjeri, činila si se kao netko tko radi isto što i ja.“

„Nema na čemu. Ah, ja sam sasvim dobro. Jedino što me muči jest nesanica, ali ništa novo.Poželiš li kad društvo, naći ćeš me ovdje u sitne sate. Najbolja terapija, vjeruj.“

Nasmiješila se i nestajala u daljini. Pratila sam joj siluetu i umorno teturanje sitnih koraka. Razmišljajući o njoj shvatila sam da je zapravo ona bila na pravom mjestu u pravo vrijeme,a ne ja. Noć je poslala da mi potvrdi sumnje i da odgovore na pitanja koja su bjesomučno tutnjale glavom.

Pripalim još cigaretu i idem. Čeka me krevet samoće s jastukom tvojih mirisa.

Monika Pavlović

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.