Nela Baričević: Pusti, neka ide…

“Ako voliš nešto pusti ga neka ide, ako ti se vrati, tvoje je.
Ako ne, nikada nije ni bilo.”
Doug Horton

Koliko ste puta imali prilike čuti ovaj citat? A, koliko ste mu puta svjedočili kroz vlastitu kožu? Koliko se istine nalazi zapleteno međ ovim riječima? A, koliko grama utjehe koju mantraš samom sebi prekriženih ruku u, sada, pustoj spavaćoj sobi?

Ovisi. Ovisi jer nije nam svima dana jednaka snaga da podnesemo gubitak. Jednaka ludost da mu se, među hordom suza koje nam lijepe trepavice i ne daju nam da progledamo, nasmijemo u brk. Nisu nam dane jednake karte ni kada dobivamo, a gdje bi tek bile jednake kada gubimo.

I baš stoga što ovisi, ovo je priča o mojim odgovorima. O mojim kartama. Možda ti kakvo moje iskustvo u trenucima koji ti lijepe kapke, pomogne. Možda te uplaši za još jedno srce. Možda, a možda ti bude i sasvim svejedno.

Kod mene, dakle, ovisi glasi otprilike ovako – ovaj sam citat imala prilike milijun puta provući kroz svoj um, a desetak sam ga puta previše, jer i jedan je put takvog iskustva previše, imala prilike provući kroz svoje srce. Tone su istine skrivene međ tim riječima pa svejedno, ni svaki odlazak bez povratka ne znači da nije bilo tvoje, da ti nije predodređeno, da ti nije po mjeri.

Isto su tako tone utjehe skrivene u toj sitnoj mantri u gluho doba noći. Kad si sam na mjestu gdje se do jučer lomio smijeh u dvoje. Gdje su se plahte tresle od strasti, a zidovi su se činili suviše tanki.

Nakon što sam ga pustila da ode, čovječe, zidovi su se činili predebelima. Kao da su me zaključali u svoju tupu tišinu. Kao da su me držali izoliranu. Čovječe, nakon što sam ga pustila da ode smijeh se nije nazirao ni u tragovima. I ništa, ništa nije pomagalo pa ni mantra da će se, ako mi je suđen, vratiti.

Jer nema to previše veze s razumom. Posebno u prvim trenucima nakon bolna odlaska. Nema to previše veze ni s ovim citatom, jer iako na momente zvuči utješno, svaki odlazak uistinu ne znači da nije bilo tvoje, da ti nije predodređeno, da ti nije po mjeri. Jest, ponavljam se… ali istinu valja ponavljati, kao što valja imati na umu da se nekad i oni stvoreni jedno za drugo rastave. I ne, ne sastave se svaki puta nanovo.

Isperi utopiju s očiju i otvori ih malo šire.

Kod mene se dogodila sreća, da ono što sam otpuštala i ono što je otpuštalo mene nije bilo moje za svagda. Kod mene se dogodila sreća da je onaj koji je, duboko vjerujem, za zauvijek došao nakon što su se moji jokeri izredali. Jest, došao je za zauvijek, ali nije bio oduvijek.

Ja pamtim svoje prethodne priče i citate u kojima sam utapala nadu i vadila ju, vješala na štrik kakvih jedva dišućih polja želja, da se sasuši i da živne. To se nikada nije dogodilo. Žao mi je. Žao mi je ako tražiš utjehu, ali zbilja nije. Nijedan koji je otišao, a uz kojega sam vezala ovu mantru, nikada se nije vratio da ostane.

Napokon, onaj koji je došao, onaj koji je, onaj koji ostaje… iako je za zauvijek, zbilja nikako nije oduvijek. I bilo je trenutaka kada ni sama nisam znala dalje od ovoga citata. Kada sam puštala samo zato što sam morala, samo zato što mi nije pružena alternativa, pa sam brojeći korake koji odlaze mantrala citat s početka priče. I baš ti zato kažem, pusti… Pusti, neka ide…

Ako ne možeš bez rezerve, puštaj s nadom da će se vratiti. Pa kad se i ne vrati, naučit ćeš. Shvatit ćeš da i dalje dišeš, hodaš. Da postojiš i živiš. A jednom kada pokuca onaj za zauvijek, ne laži mu da je bio oduvijek.

Osobno, što je moja budućnost nego prazna ploča bez iskustva iz prošlosti koja su me oblikovala? Da nije bilo onih prije, ovaj za zauvijek ne bi me imao kakva sam danas. Ja samu sebe, bez tih iskustava, bez tih slatko-gorkih dijelova njega prošloga i sebe prošle, ne bi bila što danas jesam…

I zato sam zahvalna. Zato i ti čovječe, osjeti tupu, čak pomalo bedastu zahvalnost u trenucima kada ti je teško. Kada si osobu za koju si vjerovao da je druga polovica tebe pustio. Pustio da ide dalje i iza snova. U vječnost. U što se sada čini bescilj… Onda kada je zagrljaj za kojeg si vjerovao da treba trajati zauvijek, dotaknuo svoj rok trajanja. Kada je iščeznuo. Ne s prvim jutarnjim zrakama sunca, ne s prvom palom zvijezdom te znamenite večeri, već jednog posve običnog trenutka u danu koji te zauvijek promijenio…

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete