Voljela sam zvijezde u tvojim očima.

Tu malu životnu čaroliju koju nisam mogla opisati,

ni definirati, ni rastaviti na proste faktore.

Magiju koja me činila krhkom na trenutke.

Ponekad maznom i osobito ljutom kad bi mi se inatio.

Ali voljela sam te.

Počeo bi mi dan s tim tvojim zelenim očima i s njima bi završio.

Imala sam osjećaj doma i kad nisam bila kod kuće.

Ne možeš se sa svakim tako osjećati znaš?

Ne možeš zbog svakog izgubiti glavu i srcu dati da izgubi kompas.

Možda čak samo jednom možeš nekog toliko osjetiti.

Pripadati i reći mu:

„Ti si ljubav mog života. Ma koliko kratko bilo. Ma koliko zapravo ne uspjeli trajati. Kao da ljubav doživljava vrijeme!“

Dogodili smo se jedno drugom.

Kao sudar kometa.

Izgarali i za nama je ostala kiša zvijezda padalica.

Poželi želju ako ćeš ovo čitati!

Poželi da si sretan i ne brini voljen si,

iako si svjetovima daleko od mene.

I ne brini… ja sam dobro.

Lav u meni uvijek se dočeka na noge.

A svemir?

Svemir je divno mjesto i iako za nas nije imao plan,

ja znam, tamo iza ćoška nešto me divno očekuje…

Sanjalica nikad ne prestaje vjerovati u čuda.

Marija Klasiček

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.