Živi svoj život, živi svoje boje!

Jednog dana pred ravno godinu dana dopustio sam si jedan mali izlet na mjesta na koja inače ne zalazim. Dozvolio sam si tu jednu avanturu u svijet koji me istovremeno plašio i kojega sam se zgražao. Svijet elektronske glazbe nije moja domena. Nije to nikada bio, niti će ikada biti. Razni svjetlosni efekti koji ju često prate za mene su bili čista fizika i nepotrebni kič. Sve do jednog dana. Festival svjetla ponovno je pokucao na vrata Zagrebačke pozornice. Ove godine ga nisam posjetio, ali zato prenosim doživljaj s prošlogodišnjeg, prvog Zagrebačkog Festivala svjetla.

Odvažio sam se na taj korak. Poput Alise, zakoračio sam u neki drugi svijet. Dok je ona u njega upala nesretnim slučajem, ja sam u ovaj svjesno zakoračio. Tek jedan maleni korak bio je dovoljan da me spirala svjetla povuče i ne dopusti mi više da se oslobodim. Svjetlo me obuzelo i preuzelo. Od tog trena nalazio sam se u nekom drugom svijetu.

 

 

Ne znam mogu li točno opisati što mi se pritom dogodilo. Možda.. Možda je to bilo kao kad upadnete u crnu rupu, pa se boje počnu razvlačiti prelazeći polagano iz ljubičaste u plavu, koja se pak krene rastakati u zelenu. Dojam usporenosti i bezbrižnosti, zapanjenost i ushit. Sve u jednom, izmiješano, spojeno u cjelinu, a opet nekako odvojeno. Svaka boja za sebe, svaka boja koja se isprepliće s nekom drugom.

 

 

Izašavši iz tunela želja našao sam se na poljima od snova. Iako Gibonni pjeva da se na njima ne pušta korijenje, ponekad si smijemo dozvoliti izlet na ta neobuzdana polja. Moja su danas prošarana svjetlom. Boje – to je pravi dokaz da smo živi. Dok god zračimo bojama u nama ima života. Dok god vidimo boje, svjesni smo da postojimo, da živimo. Neću ovdje pustit korijenje, ali ću se na ta ista polja ponekad vratiti. Da još jednom doživim boje.

 

 

Upitali su me jednom što će mi snovi. Ta ne živi se u oblacima – tako mi rekoše. Zaglavit ćeš gore i upropastiti si život. Nisu sanjari daleko dogurali. Propali su – porazili su ih vlastiti snovi.

Ne slušam ja te bapske priče, jer moji su snovi moja snaga. Da nemam snova ne bih bio ništa doli običnog sivog lica bez osmjeha. Sa svojim snovima ja imam put. Moji snovi su svjetla u noći koja mi pokazuju stazu. Vode me u životu i sljedeći ih, ja ih živim. Postaju stvarni, jer ih pretvaram u zbilju.

Ono što su nekad bili moji snovi, danas su neke od najljepših uspomena.

 

 

Snovi su ono što mom životu daje boje. Ti sigurni kutci – oaze mojih misli. U svijetu monotonije gdje ne pronalazim svoje mjesto oni su jedini spas za moju dušu. Zato uzimam kist i potez po potez polagano bojim životne staze. U početku tek konturne linije. Kasnije… Ispunjavam bijele površine. Žarkim bojama. Srećom. Životom.

 

 

Jer što ti je život, ako u njemu nema boje. Tek crna i bijela i nešto malo tonova između. Nije ti to život. To je samo sjena….

 

 

Pa dodaj onda svijetu malo boje. Dodaj, neka blješti. Neka sjaji, nek se vidi. Živi život, živi boje!

 

 

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete