Glupo pitanje, oštar odgovor

„Potpuno si luda, N. S malo kim mogu pričati na ovaj način“, komplimentira mi dugogodišnja prijateljica D., ona iz srednjoškolskih dana, kada je najveća frka bila odigrati badminton na ubojitom satu tjelesne kulture. D. zna da, kada mi se dodijeli karakteristika ludosti, ja to shvaćam kao kompliment. U bojama našeg prethodnog razgovora, nastavi tako ona svoju priču, znajući da će mi tako svjesno dozirati još malo ludosti. Užasno je živciraju kradljivci vremena i otimači pozitivne energije. Ispijajući prijeko potrebnu popodnevnu kavu (Nikome nećemo priznati da je u pitanju bila talijanska kava s dodatkom žestokog pića, vrlo konkretna i opora, baš poput nas; ali imamo odličan izgovor za ovo, časti mi moje!), okomila se na naše vršnjake: „Znaš, oni koji su oženjeni ili one koje su udane, sada kada sam i sama u vezi, neprestano me ispituju: „A kad će svadba?“

Na taj način, kao da viču: Nakon nekog sam vremena shvatio/shvatila da ovo baš i nije ono što sam želio/željela, ali atomi u meni trepere od želje da tebe gledaju kako se uvaljuješ u isti vrtlog. Naposljetku, zašto bi okosnica tvog života bilo uživanje, kada moj odavno karakterizira nevoljkost! Zvuči kao situacija zrela za ležaj kod psihologa, ali to je moje viđenje ovog izokrenutog društva“, reče mi, povlačeći dim cigarete. A onda, kao da je samu sebe prekinula u razmišljanju, lagano doda: „Kada bih se udala, sljedeće logično pitanje bilo bi: A kada će djeca? Nakon toga: A kada će drugo dijete? Zaboravila sam spomenuti ono: A kada će kredit za kuću? Lako je zaključiti da nikada ne bih zadovoljila tuđe standarde. No, na dobrom sam putu jer sam u vezi.“, dovrši smijući se, vragolasto čekajući moj odgovor.

Ne moram reći da sam potpisala svaku njezinu izrečenu riječ.

Vršnjaci moji, kada postavljate takva pitanja, razmišljate li o tome kako ste zapravo nemilosrdni putnici nekog čudnog vrtloga u kojem se ništa zanimljivo ne događa? Shvaćate li da, s nimalo prava, namećete drugima vlastiti način života i, na nimalo suptilan način, poručujete da je život drugih pogrešan i da ne vrijedi?! Sjećam se jednog razgovora s dečkom jedne od mojih prijateljica. Kada se nismo složili oko deklariranja ljudi i pripadanja određenim socijalnim grupacijama, dotični mi je polako, s uvažavanjem, kao da ležim u bijeloj košulji koja se veže straga i živo komuniciram s imaginarnim bićima, jednostavnim jezikom, koji bih mogla razumjeti, objasnio zašto ja jednostavno – nisam u pravu. (Nju volim dovoljno da bih njega mogla podnositi.)

D. je sada, kada je ušla u vezu, kao slobodna žena osebujne osobnosti, u potpunosti suverena i samosvjesna, bačena u žrvanj logičnih koraka koji neprestano iskaču, ponavljajući se u zamorno prečestim vremenskim intervalima. U ova čarobna vremena, kada se dičimo mondenim životom, takvo što je, složite se ili se ne morate, nepotrebno, degutantno i vraća nas nebrojenim koracima unazad.

Osvijestite li ikada, vršnjaci moji, da ste krvopije i da neizmjerno, lagano i bolno kidate molekule strpljenja nas koji vas moramo slušati?! Donosim vam poražavajuće vijesti: diploma iz uskogrudnosti ovdje se ne priznaje, a najbolje ocjene iz gledanja u jednom smjeru ovdje su ništavne; ovdje se nudi jednostavnost, a ne podnose petlje klasifikacije i zatupljivanja.

Kako suptilna objašnjenja umotana u celofan neiskrenosti, s ciljem da vas se ne povrijedi, ne donose rezultate, izravna otrovna strelica mnogo je učinkovitija – mili moji, nikoga nije briga!

Imam prijedlog: zašto ne biste vi živjeli na naš način?! Kako bi bilo kada biste prošetali cipelama hrabrosti, u kaputu neovisnosti? Ne bi li bilo divno kada biste skinuli obmanjujuće naočale ograničenja?

Također, imam i ja pitanja za vas:

A kad će širenje horizonta?

A kad će putovanja?

A kad će stjecanje općih manira i usvajanje takta?

A kad će otvorenost za različitosti?

A kad će empatija i hrabrost?

Imate li odgovore koji bi zadovoljili moje kriterije, vršnjaci moji?

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete