Metafora

Ponekad svi zapnemo u životu. Dopustimo da nas obuzme kolotečina. Zapnemo u jednoj sceni filma zvanog postojanje i vrtimo ju opet iznova ne shvaćajući da smo stvorili petlju koja sama sebe održava. Živeći takav život dopuštamo bojama da izblijede. Vidjevši da u našem životu za njih nema mjesta, napuštaju nas ostavljajući za sobom tek sivu. Život iza zatvorenih vrata, daleko od svijeta tako postaje crno-bijel. Ne primijetimo to, jer promjena dolazi polagano. Korak po korak. Iz dana u dan se navikavamo na sve slabije intenzitete, dok nam životna radost klizi poput pijeska među prstima. Ponekad se ipak trznemo. Poželimo sudjelovati, unijeti malo boje, promijeniti scenarij ili barem jednu scenu, ali ne radimo to. Čekamo. I u čekanju naš život prođe.

Živim li ili sam samo promatrač života?- i ja samu sebe ponekad upitam.

Život je s druge strane ovih vrata. Tamo netko upravo trči na posao, a netko se igra sa svojim djetetom. Tamo se netko upravo zaljubljuje,  netko drugi se rastaje. Tamo se događa sve. S druge strane ovih vrata. Zašto sam ja onda ovdje? Zašto samo virim iz prikrajka? Jer je ovdje sigurno? Tu ne mogu pogriješiti? Ne mogu nikoga povrijediti i nitko ne može povrijediti mene? Tu se život i ja mimoilazimo.

Vani su ljuljačke i prvo sunce. Vani je vjetar i užurbani koraci. Tamo ima i suhe trave koja podsjeća na prošlo ljeto i miris nostalgije u zraku. Vani je naznaka proljeća koje dolazi, novog životnog ciklusa koji počinje i okus krafne s čokoladom. Sve je vani. I ljudi i izbori i život i pustolovine i nevolje. Ovdje sam samo ja.

Danas sam odlučila da je dosta. Odškrinula sam vrata. Cviljela su od nekorištenja. Zapuhnuo me hladan vjetar i okus neizvjesnosti. Zakoračila sam. Na sebi sam još imala staru jaknu, prepunu sjećanja i balzam za usne bez boje. Godio je mojim usnama ali im nije davao sjaj. Omotala sam se šalom prepunim strepnje i obula čizme u kojima mogu brzo hodati – da pobjegnem ako bude suviše strašno.

I tako sam krenula. Pozdravila sam neke susjede i oni su pozdravili mene. Susrela sam se s vrapcima na grani kruške i mravima koji su izašli iz zemlje da pozdrave novi dan. Kraj mene je prošao biciklist, a za njim je jurio psić koji je ljutito lajao na sve oko sebe. Izmamio mi je smiješak. Automobili su jurili, gurali se i trubili. Neki klinci trčali su na autobus. Dan je bio hladan, ali živopisan. I svidio mi se.

Odlučila sam da ću i sutra ponoviti šetnju. Otići ću malo dalje – rekla sam sebi. I tako sam ustala, otpila par gutljaja kave, spremila se i krenula. Odjeća je bila ista ali šal nije bio toliko čvrsto omotan oko vrata. Dopustila sam si malo manje strogoće i malo manje straha. Možda mrvu više života? Možda natruhu boje?

Danima sam tako išla malo dalje. Nisam susrela nikoga tko bi čarobnim zamahom ruke promijenio moj svijet, ali sam se osjetila slobodnije. Svijet u meni i svijet iza vrata spojili su se u jedan. Nismo više bili na dvije strane. Iza vrata.

Postala sam stanovnik planete. Netko tko može provesti dan ispod pokrivača, a može i svakodnevno juriti. Netko tko se ne boji mravaca i ljudi u prolazu. Netko tko može biti sam, a opet okružen životom. I sretan iako ne živi filmsku priču. Vrapci su me počeli iščekivati. Biciklist i njegov ludi psić svakodnevno bi zastali da me pozdrave. Mravci i ja zajedno bismo na trenutak pozdravljali sunce.

Shvatila sam da sam život ja i da je lijepo biti s druge strane vrata…

Koliko ste se puta uhvatili kako puštate da život prolazi oko vas? Koliko ste puta sanjali da vam se dogodi nešto čarobno, novo i uzbuđujuće? Koliko ste puta poželjeli doživjeti pustolovinu? Koliko puta ste propustili priliku? Zašto?

Čekali ste to, nadali se, a onda jednostavno odustali. Razočaranje u vama bilo je preveliko. Niste si dozvolili prvi korak, niste prihvatili da morate biti kreator promjene kojoj težite. Jer svijet van vaše zone komfora neće na vas čekati. On nastavlja postojati i ima svoj ritam. Svoje boje, svoja godišnja doba, gradove, ljude i slučajne prolaznike na cesti.

Život – ni on vas ne čeka. Događa se dok stojite ovdje i maštate o tome kako bi moglo biti. Očekujete velike stvari odmah i sad.

Dovoljno je da napravite jedan korak kako biste započeli veliko putovanje i posjetili mjesta za koja ni slutili niste da postoje.

Izazivam vas da mi se pridružite.

S druge strane vrata.

Marija Klasiček

dopunio Alen Bjelopetrović Dax

Ilustracija: Hrvoje Vuksan

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete