Mojih prvih trideset pet

Volim rođendane. Naročito volim svoj rođendan. Ne mogu da shvatim ljude koji kažu da im je taj dan isti kao i svi drugi. Ja se, nekako, osjećam posebno. Kada sam bila mala, moj djed bi, čim oko Nove godine okači na zid novi kalendar, crvenom bojom zaokružio moj i sestrin rođendan, da se odmah razlikuju od svih drugih dana u godini. On me je, valjda, navikao da je taj dan poseban. Rodila sam se prvog dana proljeća, zato se zovem Vesna, (op.aut.) sredinom osamdesetih, pa spadam u onu generaciju milenijalaca, specifične generacije koja je, po mnogo čemu, najebala.

Danas punim trideset i pet. Opaaa! Ne može da se prebroji više prstima, nego bi mi trebalo tačno tri i po para ruku. Jutros se gledam u ogledalo. Tražim na licu taj broj trideset i pet, mora biti tu negdje. Zapisan je u ovim sitnim borama oko usta. Lažem, to je zato što sam strastveni pušač. Ima ih na čelu i malčice na vratu. Znači, nije strašno. Oči su mi iste, i dalje mijenjaju boju od plave, preko ljubičaste do zelene, zavisno od raspoloženja. Kao što mi se i akcenat mijenja, jer kad sam ljuta, automatski se resetujem na onaj tipični sarajevski. Onaj što mi je zapisan u genima. Što bi se reklo modernim jezikom, vratim se na fabrička podešavanja.

Evo, čitav dan danas, majke mi, trudim se da budem žena od tri’es’ pet godina, šta god to značilo. Znači, nema glupiranja, nema glasnog smijeha, kukaj na državu, na cijene, na muža, na dijete, na rodbinu, na celulit, na kilograme, na meteoropatiju, na godine… Kakve, bolan, godine..? Ja se osjećam odlično. Naučila sam da cijenim sebe, konačno. Shvatila sam šta mi stvarno odgovara a šta ne. Prestala da se opterećujem time da budem dobra svima. Kome ne odgovaram, neka me zaobiđe. Naučila sam da kažem da NEĆU da pijem kafu sa šećerom, jer odlično znaš da mi takva ne prija, i bez obzira što si se zajebao i sipao mi šećer, neću je popiti ni iz kurtoazije. Pa šta god ko mislio. Konačno sam smogla snage da kažem nekim ljudima da sam prozrela njihove manipulacije i da me, ni pod tačkom razno, neće više praviti budalom. I izgleda da to funkcioniše, stvarno su prestali. Naučila sam da se čovjek u životu jedino i isključivo na sebe može osloniti. Naučila sam da cijenim samoću i tišinu.

Kad kažem tišinu, to ne znači da sam se pretvorila u budističkog monaha. To znači da sam naučila da uživam u njoj… Ili su mi živci stradali, ko će znati. Još uvijek se trudim da slijedim svoje snove, da budem ja u svakom smislu. Još uvijek mi, poslije neke pank svirke, obavezno glas pukne, i to dobro raspoloženje me drži danima. Pank, definitivno, nije mrtav! Kada nema nikog da mi pokloni cvijeće, kupim ga sama sebi. Shvatila sam da je život prolazan, da treba u njemu maksimalno uživati. Da se treba odreći loših misli i osjećanja, jer to samo stvara teret i truje dušu. Shvatila sam da se bolje osjećam kada učinim nešto za nekoga drugog. Bila to najmanja sitnica ili neka krupnija stvar, neovisno o tome da li ta osoba može to da uzvrati ili ne. Naučila sam koliko oslobađa praštanje. Naučila sam da volim svoju kosu, koja me je čitav život nervirala, kovrdžava, gusta i neukrotiva. Pa sam je godinama teglila, mučila, peglala, fenirala i nema šta joj nisam radila, da bih je ukrotila i ispravila. A, u stvari, najljepša je baš onakva kakva jeste, divlja i na svoju ruku. Od kad sam je pustila da bude kakva jeste, ljudi joj se neprestano dive, a ja tek sad shvatam kakva sam budala bila i koliko sam griješila sputavajući nešto čemu je priroda dala da bude divlje i da je, jedino takvo, najljepše.

I sad ja tu vama pametujem, predstavljajući sebe kao zrelu, samosvjesnu osobu, jel da? A još uvijek se najsigurnije osjećam kada se uvučem kod mame u krevet, dok ona još spava, gdje me omami njen poznati, umirujući miris. Iako sam davno odrasla i imam svoju porodicu i svoje dijete koje se, isto tako, nedeljnim jutrima meni uvlači u krevet. Još uvijek uživam u ogromnim šoljama kafe vikendom ujutru, raščupana i u pidžami, odlično svjesna svih obaveza koje me čekaju, i koje, još uvijek, nigdje nisu pobjegle. Po nekad, uveče, prije spavanja, pogledam crtać, i to onaj za skroz malu djecu, gdje nema dijaloga, nego samo mimika, na šta moj sin, tinejdžer, kaže da sam „pukla načisto“. A mene baš briga, jer uživam gledajući nacrtane ovčice i tako rasterećena tonem u san.

Za mene je kompliment kad mi kažu da sam luda, pa se uvijek isprave i dodaju ono „pozitivno“. Zaista se trudim gledati život sa vedrije strane, koliko god to nekome zvučalo glupo ili nerealno. Ne vidim svrhu u upornom frustriranju zbog problema koje ćeš, ionako, riješiti. Ili nećeš, pa ćeš se pomiriti sa tim. Još od srednje škole nosim crvene, duboke „ starke“, koje su za mene nešto poput onih mačkovih čizama od sedam milja. U njima se osjećam moćno, i čini mi se, mogu svuda da stignem. Nikad se, nešto posebno, nisam opterećivala time šta okolina misli o meni. Trudila sam se uvijek da budem svoja i pravedna prema svima. Ako sam nekoga nehotično povrijedila, žao mi je. Mnogo se bolje razumijem sa muškarcima nego sa ženama, pa zato zastupam tezu da muško ženska prijateljstva postoje i stvarno vjerujem u njih.

Ne opterećujem se više ni kilogramima ni celulitom ni podočnjacima. Sve su to tragovi života. Na kraju krajeva, ne čine podočnjaci i celulit moju ličnost. Eto, napunih trideset i pet, a još uvijek ne znam da li sam dovoljno zrela, jer iz mene, često, proviri radoznalo, bezbrižno dijete, koje se raduje sitnicama i posmatra svijet kroz ljubičaste naočare? Ili sam, možda, gospođa u ozbiljnim godinama, koja je, kroz iskustvo, naučila šta je život? Ili ove dvije stvari ne isključuju jedna drugu, nego je najbolje kada su u svojevrsnoj ravnoteži? Dok to ne otkrijem, možda tamo negdje sa četrdeset i pet, i vama preporučujem da svijet malo više gledate ljubičasto, a malo manje ozbiljno. Jer tako se lakše živi.

Vesna Duvnjak

Komentari

Vesna Duvnjak

Ja sam nepopravljivi sanjar. Vjerujem u dobro u ljudima i od toga ne odustajem. Ostaću vječito dijete koje se oduševljava sitnicama. Pišem oduvijek. Kao klinka sam pisala dnevnike, sad pišem na blogu. Inspiriše me svijet oko mene. Često pišem pod naletom emocija. Vjerujem da postoji ravnoteža u svemiru. Vjerujem u muško-ženska prijateljstva. Muzika mi je sastavni dio života, bez nje ne mogu. I bez kafe. Crne. Bez šećera.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete