Maštaj, ali i djeluj…

Jučer sam s curama u book clubu pričala o važnosti dobrog raspoloženja i kako pojedini “duhovnjaci” obezvrjeđuju ili se nedovoljno bave temom namjere odnosno djelovanja. Konkretno, po nekima je dovoljno (makar na silu) biti fenomenalno raspoložen i s takvim raspoloženjem ti si u Vortexu i sve dobro koje zaslužuješ doslovno će ti pasti s neba. 

Pa… kao netko tko više nego svemu teži dobrom raspoloženju, mogu vam reći da to nije dovoljno. To bi značilo da kad sa svojom obitelji i prijateljima odem na roštilj i provedemo savršen dan, sve dolazi samo. Provedeš dan jedući ćevape, ispijajući piva i ujutro se probudiš i bogat si. O.K., malo karikiram, ali u cijeloj toj priči s dobrim raspoloženjem koje je ključ do uspjeha u životu, nedostaje jedna jako jako bitna karika – namjera. A iz namjere djelovanje. 

E, tako, prava se našla pisati o ovome. Pa ja bih, ljudi moji, sve. Carpe diem na najjače. Djeca, zadaće, stalni posao, rad na portalu, muž, prijatelji, čitanje, treninzi, roditelji, sestra, namirnice, kuhanje, pranje… Ništa strašno, samo moj prosječan dan. U kojemu ja maštam da sam napisala svoju davno započetu knjigu, živim od pisanja i rada s ljudima, dok mi kroz kosu vijori lagani povjetarac, a ja na plaži ispijam koktel. I znate što sam zaključila? Da mi očito do masu stvari nije dovoljno stalo, jer ih pustim da budu upravo tamo gdje jesu – u mojoj mašti. 

Nitko mi ne može reći da je vizualizirati dovoljno. Meni nije. Jer imam tako jebeno bujnu maštu da je i u tom mom Vortexu kaos. Od želje za samostalnošću, do potrebe da me se čvrsto drži u zagrljaju, strašne potrebe za nježnostima do kompletnog manjka interesa za išta osim knjiga… Recimo to ovako.

Da ja, ili netko poput mene ulovi zlatnu ribicu, ja bih je izludila. 

Zlatna ribica: “Ispunit ću ti tri želje! Samo reci… “

Ja (ili netko smušen poput mene): “Ajme, hvala ti. Ne vjerujem. Želim mir u svijetu. Dovoljno resursa za sve ljude. Lijek za bolesti. Ne, čekaj. Ne. Želim da svako živo biće spozna i ostvari svoj potencijal. Obilje za sve. Ne, čekaj. Pitku vodu i oporavak planeta. Ljubav i mir. Ne, čekaj. Oprosti. Da se svi ljudi poštuju i slažu. Empatiju. Ne, čekaj…

Tu zlatna ribica koluta očima (da, ribice to mogu) i odustaje. Dok se ja smislim, ide dalje, nekome tko zna što želi.

Da sam sebično tri želje trošila na sebe, ne bi bilo ništa bolje. Nikad kraja maštanju i zamišljanju. Nekome tko većinu vremena živi u oblacima nije lako. Jer od svih tih ideja i mašte koja je istovremeno blagoslov, ali i teret, treba znati presjeći analiziranje i plivanje u oblacima i – djelovati. 

Da, djelovati! Samo maštati nije dovoljno. I ove riječi koje sada pišem postoje u mojoj glavi prije nego ih napišem, ali dok ih ne napišem, one ostaju samo misli i tlapnja jednog pretjerano maštovitog uma. Ništa drugo. I taj moj fenomenalni roman, koji je u mojoj glavi do zadnjih detalja skiciran, je ništa. Tek pedesetak stranica nade da će mi doći iz dupeta u glavu da to što se nalazi u mojoj glavi nije dovoljno. 

I znate što je još opasno sa životom u oblacima? Čovjek se umori. Sve to proživiš u svojim mislima, jedno, drugo, treće, osamdeset i peto… Otvoriš oči i primijetiš da je prošlo sat vremena, a da osim što si maštao, nisi napravio ništa. I glasno uzdahneš.

Postoji lijek za to. Prepoznati inspiraciju za djelovanjem, zahvaliti se svojoj dragoj pametnoj glavici koja je to smislila, spustiti se na zemlju i – djelovati. Nema druge. Uzalud sve riječi ispisane, ljubavi ostvarene, zemlje posjećene, djela ostvarena, ako to nije stvarno. Mašta i misli moraju biti podloga za djelovanje u stvarnom životu. Jer ako nam planovi ostanu samo ideja, na njih se nemamo pravo pozivati. A to je tužno iz više razloga. Prije svega zato jer iako su svi ljudi sposobni stvoriti čuda, rijetki su oni koji to zaista i žele činiti. A još su rjeđi oni koji ta čuda stvaraju za dobro, šireći ljepotu ili ljubav.

Nije li onda prevelika odgovornost na svakome od nas kad nešto jako dobro zamislimo, to i ostvariti? Nije li možda došlo vrijeme za nekim novim stvarima, novim porecima, novim načinom života? Možda je taj način života upravo sada, dok ja ovo pišem dio moje ili vaše mašte, a mi to puštamo sa strane, živimo u mislima, a ne poklanjamo svijetu? Ako je tome tako, sjetite se ovih riječi: “Maštaj, ali i djeluj…” 

Jer makar je zona komfora ponekad dobra, još je bolje iz nje izaći i ostvari nešto novo. Odvažiti se ostvariti svoje snove. Kad smo ih već tako uporno i vjerno zamišljali, zar si ne dugujemo uložiti napor i pokušati ih provesti u djelo?

Za sve nas koji puno maštamo i makar dio toga i ostvarujemo… 

Sve vas ljubi, glavom u oblacima, a nogama čvrsto na Zemlji, Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete