Začarani krug poremećenih vrijednosti (nije ljubav sve što na nju liči)

Stara izreka kaže da ne vrijedi tražiti ljubav, jer tražeći ju možemo pronaći samo razočaranje. Druga izreka pak kaže da se ljubav dogodi kada se najmanje nadamo, da izleti iza nekog ugla i potpuno nas obuzme.

Zašto onda neki ljudi uporno pokušavaju pronaći ljubav? Zašto pokušavaju siliti sudbinu i pošto poto vezati se za nekoga misleći da će pritom biti sretni? Zbog osjećaja privrženosti? Voljenosti? Kako bi odagnali samoću? Previše je mogućih odgovora. Međutim, samo je jedan od njih ispravan…

Probudila se prilično rano. Sama. Bilo je subotnje jutro pa je poželjela još malo odspavati, ali joj san nije dolazio na oči. Nema veze, ionako ima sto stvari za obaviti danas. Ustala je i skuhala si šalicu jake turske kave. Sama. Sjela je za stol sa šalicom iz koje se još uvijek pušilo u ruci. Dohvatila je telefon i aktivirala jednu od aplikacija za upoznavanje. Iz čiste dosade, naravno. Prelistavala je desetke profila, tu i tamo zastajući na nekom kako bi proučila detalje. Zašto to uopće radi? Ionako je sve te profile pregledala već minimalno deset puta, kao što su i drugi pregledali njen. Na takvim se aplikacijama uvijek skupljala ista grupica ljudi, ili kako ih je ona zvala „očajnika“. Pa što onda ona radi na toj istoj aplikaciji? Ništa, ubija vrijeme što bi drugo. Kao da ima pametnija posla dok pije kavu.

Uostalom, njoj savršeno odgovara biti sama. Potpuno je zadovoljna životom kojeg vodi i činjenicom da ima dovoljno vremena posvetiti se sebi. Tako je, ona je slobodna žena. Ne treba joj nitko da ju učini sretnom. Ona je sama sebi dovoljna. Zašto bi se zamarala dodatnim obavezama koje veza donosi? Odlasci u kino, večere, koncerti, važni datumi, obljetnice… Sve joj je to išlo na živce. I oni dugi razgovori, učenje zajedničkog suživota, usklađivanje životnih navika i nalaženje minimalno dva ili tri puta tjedno. Samo dodatne obaveze, ništa više. Unatoč svemu tome i dalje je listala profile. Zabava dok ispija kavu, ništa više. Odložila je mobitel sa strane zaboravivši pritom isključiti aplikaciju.

Češljajući svoju ravnu kosu nabrajala je što sve danas mora napraviti. Mehanički pokreti provlačili su četku kroz guste pramenove, a ona ih je pratila pogledom u ogledalu. Na tren se zamislila i upitala samu sebe želi li ovako provesti ostatak života. Sama u subotnje jutro, bez ikoga na čije se rame želi osloniti. Ostatak života? Vjerojatno ne, ali sada joj je sasvim dobro. Zašto si tu rečenicu stalno ponavlja? „Odabrala sam biti sama. I zadovoljna sam izborom.“ Je li zaista? Ili samu sebe pokušava uvjeriti u to? Ma je, ta šta joj fali. Ionako ima previše obaveza i premalo vremena za samu sebe. S nekim novim u njenom životu broj obaveza bi se samo još više povećao, a količina slobodnog vremena smanjila.

Mobitel se oglasio kratkim, prigušenim „pip“ signalom obavještavajući ju da je dobila poruku. U sljedećem trenu je već stajala pored njega. Ostavila ga je u kuhinji, ali svejedno su joj trebale niti dvije sekunde da ga ponovno drži u ruci. Netko joj je poslao poruku putem one aplikacije. Glupača, zaboravila ju je ugasiti pa je djelovalo kao da je cijelo vrijeme on line. Oh, poruka nije poslana iz čistog mira. Stigao je odgovor na nešto što je ona napisala jednom slatkom liku pred nekoliko dana. Da… Javljala se ljudima. Često zapravo nesvjesno, bez nekog jasnog razloga ili cilja. Poslala bi poruku tek tako.

Laže. Oh, kako laže. Poslala bi poruku kao mamac. Svakoga se dana nadala da će se netko na taj mamac zakačiti. Trudila se biti zabavna, duhovita i do određene mjere tajanstvena. Nastojala je plasirati tu osobu koja stoji opisana na njenom profilu kao proizvod koji može postići visoku cijenu. Željela je biti sigurna da će joj osoba s druge strane internetske linije odgovoriti, pa je uvijek malo napuhavala informacije o sebi. Zlu ne trebalo. Danas se netko upecao. Netko tko je barem na prvu djelovao zanimljivo. Odgovorila mu je na poruku i polagano se upustila u razgovor. Zavesti će ga – rekla je samoj sebi.

Koliko je to puta već napravila? Koliko se puta već zaletjela tako? Ugovorila spoj, odradila prvi, drugi i treći. Nastojala se povezati s nekim, zavesti ga i osvojiti. Uspjela bi. Osvojila bi ga i on bi postao njen. Dan po dan sve bi se više zbližavali, otkrivali nove stvari jedno o drugome i ona bi bila sretna. On bi isto bio sretan. Međutim, ono što  potpuno se predajući nije vidio je da sreća koja dolazi s njom u paketu ima rok trajanja. Da, ona bi uskoro shvatila da joj nešto nedostaje. Nije to bilo to. Taman kad bi on zagrizao do kraja i počeo se nadati da zajednički stvaraju nešto lijepo, nešto što će potrajati, ona bi počela kliziti.

Svakog puta je to bila ista priča. Probudi se jednog jutra i postane joj kristalno jasno da to nije to. Da, lijepo je, ali ipak nešto nedostaje. Ona ga zapravo ne voli. Koliko ga god želi voljeti, koliko god se trudi potpuno mu se prepustiti – ne može. Odjednom sebe više ne vidi u toj vezi. Skuplja svoje stvari i odlazi. Bez pozdrava, bez objašnjenja. Nije zadovoljna. Nije joj dobro. Nešto nedostaje.

Koliko je takvih tipova prostrujalo kroz njen život? Ili bi bilo bolje reći kroz kolike je živote ona prohujala? Kolike je uništila? Slomila i pokopala samo zato što je tražila nešto za što je u startu znala da ne može dobiti. Uvijek se nadala da će biti drugačije, da je ovoga puta to to. Da je našla ljubav svog života i da će konačno biti spremna podijeliti svoj život s nekim. Međutim, nikada nije. S godinama je već počela gubiti nadu da će se ikada skrasiti s nekime, a zbog same činjenice da joj godine prolaze postajala je sve neopreznija. Ulijetala je svugdje. U svašta. Bez kriterija. Bilo je i onih koji joj se zapravo nisu sviđali, ali ona se sviđala njima. Mogla je barem privremeno od njih dobiti osjećaj sigurnosti i pripadnosti, pa je i te prilike iskoristila.

Danas je ponovno sama u svojem malom stanu. Uvjerava samu sebe da joj ne treba nitko, da je sretna svojim životom onakvim kakav jest, kakvim ga je stvorila. Uvjerava se, ali joj ne ide. Pokušava se zavarati da joj ne treba nitko da bi bila sretna dok u isto vrijeme ugovara novi spoj. Još će jedna žrtva platiti danak da bi ona okusila tek prolaznu sreću. Nije više sigurna je li u stanju nekoga istinski voljeti. Važnije joj je da netko voli nju, da joj netko pripada, da za tog nekog može reći „ja sam njegova.“ Osjećaj pripadnosti, voljenosti to je za nju ostvarenje života.

Natipkala je još jednu poruku. Dogovorila je vrijeme i mjesto sastanka pa nova romansa može početi. Još jedna epizoda iste sapunice za koju već svi gledatelji znaju kako će završiti prije nego što je počela. Vrti se u začaranome krugu jer umjesto da zavoli sebe uporno tjera druge da zavole nju. Zašto? Jer se tada osjeća posebnom. Tada je važna i njeni vlastiti kompleksi bivaju potisnuti bar na jedno kratko vrijeme. Ipak, sve jednom dođe na naplatu, pa tako i lažna ljubav.

Ona će opet ostati sama. Svojim izborom. Njemu će opet slomiti srce. Također svojim izborom. Sljedećih će se mjesec dana uvjeravati da joj ne treba nitko za sreću. Zatim će ponovno poslati poruku.

Pierrot


Ilustracije:  Hrvoje Vuksan

Komentari

Pierrot

Možda jesam jedan od onih koji stoje sa strane, ali nipošto nisam onaj koji šuti. Smijem se, mada me češće prati sjeta, jer svijet u kojem postojim okrutna je zbilja kojoj ne nalazim smisla. Ja sam tek prolaznik u tvojem životu, usputna misao i trenutak pažnje. Pripovjedač ljudskog uma, tumač banalne drame. Suza u mome oku nipošto nije od tuge, već više iz bijesa, nemoći i žudnje. Bjelina moga lica odražava prazninu duše. Ja sam Pierrot – pripovjedač suvremene praznine.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete