Njoj je sve tako jednostavno

Gledala me svojim bistrim okicama, dovršavajući sladoled koji smo kupile šečući Gradom Zvanim Čežnja. Tog je dana bila razigrana i činilo se kao da svijetom leprša, kao da joj noge i ne dotiču tlo. Zapravo, izgleda da je inicijalno stanje ove djevojčice ona razigrana, jednostavna Radost.

U tom trenutku, moj je mobitel zazvonio, no, kada sam pokušala javiti se, to je čudovište odlučilo ugasiti se i zauvijek krepati! Kako sam u nekom istraživanju pročitala da nam je lakše kada psujemo, poželeći opsovati naglas i olakšati si agoniju, ugledala sam neiskvarenu djevojčicu pored sebe, čiji mi je glasić saopćio: „Kupite novi mobitel!“. Liznula je sladoled i slegnula ramenima na način koji je odavao da uopće ne mari za kataklizmu koja se meni upravo događa. A kontakti, fotografije, poruke, sve bilješke? Koja će samo gnjavaža biti kada ću sve to morati vraćati. Još važnije, sada ne znam tko mi je sve poslao poruku, tko me sve treba, u potpunosti sam odsječena od svijeta! Mama zacijelo već zove sve moje poznanike u Gradu Zvanom Čežnja i tjera ih da me traže. A ona je rekla: „Kupite novi mobitel.“ i mirno nastavila lepršati korakom iznad zemlje.

Gledala sam je nekoliko tihih trenutaka. Osvrnula sam se, zatim, oko nas. Čuda li! Iznenađenje, N. – tramvaji i dalje voze, zvijezde nastavljaju sjajiti, a ni ovih četrdeset tisuća automobila na cesti nije promijenilo svoju rutu zato što je tebi krepao mobitel. Zemlja se i dalje vrti, stanje je nepromijenjeno. Samo je jedna elektronička sprava završila na groblju pokvarenih elektroničkih sprava. A umjesto drame, panike, psovki, dijete je ponudilo jednostavno, očito, jedino prihvatljivo rješenje – kupite novi mobitel.

Doista, kupnja novog uređaja bit će moj idući, neophodan korak. Ipak, njezine su riječi i flegmatična reakcije i dalje bole moj um poput igala nekih neriješenih situacija. Kako bih, zapravo, sebi pomogla da sam opsovala? Kako sam si pomogla u onim trenucima potpuno iracionalnog osjećaja odsječenosti? Zašto mi odrasli volimo petljati sa svojim životima u tolikoj mjeri da budemo izluđeni gubitkom aparata, te nežive stvari?! Kada nam je to drama postala srednje ime? Zašto ne možemo vratiti naše inicijalno stanje, ono dječje, ono iskreno, i kada smo to točno zakopali srce djeteta u nama?

Očito primijetivši da razmišljam previše ili jednostavno želeći više moje pažnje, započela je novi razgovor. Dječaci u školi ponekad znaju biti pravi manijaci. „Kada me zadirkuju, ja se samo okrenem i odem.“, reče naposljetku, sasvim jedostavno, bez suvišnih rečenica. U Honduras, ovo me dijete rastura, pomislim. Da sam barem ja znala samo se okrenuti i otići! Sasvim logično, osjetivši bujicu mojih misli, proradio je njezin radar za emocionalne udarce: „Jesi li ti ikada nekoga voljela?“

Ako se još niste našli u situaciji u kojoj dijete secira svaki vaš centimetar, vjerujte mi – laž možete izreći svakome, ali ne i ovim iskrenim bićima! „Naravno da jesam.“, veseli pokušaj – piši propalo. „A gdje je on sada?“, nastavlja seciranje. „Zbilja ne znam. Znaš, dušo, prošle su godine od toga. On ionako živi kilometrima daleko.“ Vrlo je kratko razmišljala: „Nazovite ga.“, oči joj zasjahu. Histerično se smijući, rekla sam da to ne mogu učiniti jer sam njegov broj izbrisala još davno, a možda je i promijenio svoj, ipak nas dijele godine (a sada me i mobitel izdao, tako da imam odlično opravdanje). Nije se dala smesti i saopćila mi kako sam vjerojatno svjesna da ga ipak mogu pronaći jer, ako ćemo iskreno, internet nam je svima životni suputnik. „Koji je uopće razlog što više nista zajedno?“, uslijedi još jedno teško pitanje na koje nemam adekvatan odgovor. „Ah, srce, mislim da to jednostavno nismo mogli podnijeti.“ Počela se smijati, pogledala me kao da sam mahnita te vrlo jasno ukazala na apsurd kojima sam obavila svoje riječi: „Što niste mogli podnijeti, što se volite?!“

Ona sada ima dvanaest godina. A ja joj neizmjerno zavidim!

Nives Rog

 

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete