Svetac/ica sam, imam pravo!

Ma ko si ti da mi govoriš kako da živim? Koga, na koji način i koliko  da volim!? Poštujem!? Brojiš moje greške i podvlačiš crvenim  flomasterom svako skretanje sa moralnih tračnica kolektivne kvazi  svijesti.

U kolektivu se svakako odavno ne pronalazim, a i volim ovu svoju individuu. Ponekad premekanu, ali često jaku kao valerijanski čelik. Naizgled neustrašivu, a unutra preplašenu. Jako nestrpljivu, pa stoga  često neustrajnu. Da, loša je! Ali, pričaš li ti sa svojom? Volim i sve njene odnose, ljude koje je privukla, one njoj bitne, od usputnih statista u starom  filmu dok čekam novi životni scenarij, do glavnih protagonista koji  žive sa mnom moju priču.

Volim i ovu ljubav koju osjećam. Hajde, požuri. Osudi me! Jer si sebi već dao to pravo. Ali to neće promjeniti niti jedan moj drhtaj, pošto sam se osjećala voljenom nakon dugo vremena. Toliko dugo, da sam zaboravila i šta ljubav znači.

Ali tako predana da sam mu bez trunke grižnje savjesti servirala na pladnju svoje dvije najbitnije “stvari”: potpunu sebe i sve svoje vrijeme. Osuđeni na propast i prije početka, ali u tom vrtlogu osjećaja dubljim nego samo dno Pandorine kutije, želimo da propadamo  opet i ponovo.

Ma volim i kad je nemoguć, kao što se vole najintimnije sehare (sanduci op. a.) sjećanja na djetinjstvo, dom… nešto iskonski tvoje. I svejedno je! “Nadam se da ćemo se opet vidjeti, u nekom drugom gradu, na nekoj  drugoj predstavi”, ako je sve zaista bio fol i jetin ljubavni trik,  izmišljen da djevojčice plaču.

Svejedno je, jer volim i volim taj osjećaj. I ko si ti da preispituješ njegovu svrhu, rezultat i dubinu? Njegova svrha je on sam, dakle rezultat nije bitan. A dubina? “O dubini i ne sanjaj, t’ma i tmuša  neprebolna”. Da, dublja je nego što ćeš ti ikada znati doprijeti do  sebe.

Zar ne vidiš da je svejedno? Da na priču o dubini, meni lagani smješak pređe preko usana i mislima zavlada on, jer bi se na tu priču samo nasmijao. Jer je perverzan, često od čežnje divlji i ne libi se da kaže šta želi. Eto… Volim i tu njegovu perverznost. Volim kad me želi. To me loži do besvijesti. I ako je to grijeh, odgovorno kaznu preuzimam na sebe.

A, ti? Skini taj plašt Djevice Marije i ne pričaj mi o vremenu jer čekam te već simboličnih 11 minuta. Ali da… Ti i ne shvataš  zašto simboličnih.

Ma ko si ti da preispituješ moje vrijednosti? Vagaš i njih i mene na  grame!? Moju moralnu skalu da pomjeraš kao što vjetar pomjera vjetrokaz i pokazuje smjer dolaska kiše. Samo pazi! Pazi da kiša ne spere i svu šminku ispod koje ćeš izgledati prozirna kao pogled  narkomana.

Pa ćeš onda da je proklinješ, dok perači ulica (ako kod nas uopće i postoje) budu upućivali molbe za još, uz dječje obećanje kako će biti dobri. U odlasku, onako usput, dobacit ćeš mi kako su priče o Orvelu dosadne, kako trebam frizera i možda pročupati obrve, zatim u žurbi  nestati jer vodiš moderan, dakle brz život, pa tipkajući umalo zakačiš lika, koji ulazi u lokal da uz pivo i kladionicu “ubije” koji sat svog  vremena. Jer na kraju se sve svodi na to, da prođe vrijeme.

Ko si ti da pričaš o kvaliteti mog provedenog vremena? Da provlačiš moju prošlost kroz mikroskope vlastitih lupa savjesti? Da sebe dižeš  na pijedestale samih bogova, a sve druge bacaš u same ralje najdubljeg Hadovog podzemlja? Misliš da ako grmiš, da si sami Zeus? Jači i veći  od svih ostalih?

Ne, dečko, griješiš. Grom samo stvara buku, a munja je ta koja nanosi ozlijede. Zato smanji ton, jer…”nije ti fazon!”. Ispij to pivo do kraja, reci mi kako ništa ne razumiješ, kako je glupo da tipkam dok i milimetar prašine postoji i u najdubljem kutku moje  sobe, zatim u stilu samih bogova pomeni još jednom svu  svoju vrijednost koju si ispredao godinama kao mit, lupi se po prsima i zgrabi novo pivo kao što Bog poseže za svojim moćima svaki put kad osjeti da je ugrožen.

I da, “šta JA mala pijem?” Pa kad već pitaš, pijem slobodu da budem što jesam, pijem ljude s kojima gubim pojam o vremenu, a ne vrijeme. Pijem pravo da ništa ne pijem, jer mi se hoće. Shvataš, jer mi se hoće!?

Ma ko si ti? Ustvari, ko sam ja da uporno želiš da živiš moj život, dok u vlastitom igraš sporednu ulogu?

Pipi

Komentari

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: " I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno." Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često "nafura" kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete