Charles Dickens: Velika očekivanja

Zastanite na trenutak i razmislite o današnjem danu. Zastanite dok kuhate ručak, peglate ili gledate televiziju. Neka vam današnji dan prođe pred očima: od trenutka kada ste ustali, pa do sada. Jeste li učinili nešto neplanirano, nešto što je samo tako „uletjelo“? Vjerojatno jeste. Mislite li da bi vam to moglo promijeniti život? Vjerojatno ne.

Nije to pomislio ni Pip one noći kada je s kriškom kruha i nešto paštete kriomice otišao prema močvarama odnijeti odbjeglom zatvoreniku ono što je obećao – obrok. Nije to učinio iz samilosti, već iz straha za vlastiti život. Taj preplašeni dječak kojega život ionako nije previše mazio pomogao je odbjeglom zatvoreniku ne sluteći kakve će posljedice taj čin prisilnog milosrđa imati na njegovu budućnost. Bio je to događaj koji je uskoro smetnuo s uma, mada će se život potruditi da ga nikada ne zaboravi.

Vratio se svojoj svakodnevici – starijoj sestri koja nije propuštala ni jednu jedinu priliku da mu nabije na nos kako ga je odgojila, no umjesto da u njegovu svijest tim nesvjesnim manipulacijama ugradi poniznost uspjela je izazvati samo grizodušje i osjećaj bezvrijednosti. Priča je to o tipičnom dječaku koji odrasta u zabačenom području Engleske, koji bez roditelja živi u trošnoj kući u kojoj se jedva spaja kraj s krajem. Realistični prikaz života gotovo da tjera suze na oči jer ipak je riječ o Dickensu – bezvremenom majstoru pripovijedanja koji bez pol muke uspijeva dočarati svu žalost i bijedu života najniže klase.

Pip, koji ne zna da postoji bolje niti ne sanja velike snove. Zapravo, on uopće ne sanja. Živi dan za dan po inerciji, slijedi nametnute mu odluke, izvršava postavljene mu zadatke što uspješnije može. Zato i uči kovački zanat od svog poočima, jer djelatnost je obiteljsko naslijeđe, a on ju jedini može naslijediti. Nije mu to drago, ali se zbog toga ne buni. Jer  živi po inerciji.

Stvari se ponešto mijenjaju nakon misterioznog poziva u kuću gospođe Havisham gdje upoznaje prelijepu Estellu – djevojku u koju će se zaljubiti istoga trenutka kada ju ugleda, no koju nikada neće moći osvojiti. Estella, ta djevojka nepoznatog podrijetla gotovo je proizvod gospođe Havisham koja u nju pretače vlastitu frustraciju muškim rodom i odgojem ju pretvara u instrument osvete. Pip tako (poput mnogih drugih muškraca kasnije) nesvjesno upada u zamku možda najgrotesknije pojave u cijelom romanu. Pri prvom dolasku kod gospođe ne može se oteti dojmu da dolazi u uvrnutu straćaru o kojoj već dugo nije vodio brigu. Tek će godinama kasnije saznati da upravo tak kuća opisuje stanje duše Gospođe Havisham. Stara, ogorčena žena puna mržnje i tuge. Nesreća u ljubavi i razočaranost muškarcima u njoj kroz godine samoće grade poremećenu ideju osvete cijelom muškom rodu.

Dickens majstorski obrađuje temu ubogog siromaha koji preko noći stječe bogatstvo i iz ruralne sredine seli u velegrad, a sve počinje dolaskom odvjetnika koji ga obavještava o misterioznom sponzoru koji je odlučio preuzeti njegovo naukovanje u vlastite ruke. Isprva, kako to obično biva se djeluje savršeno. Pip preko noći iz dronjaka uskače u skupo odijelo kakva nose gospoda, upoznaje utjecajne ljude i počinje se pretvarati u džentlmena dok njegov sponzor čuči u sjeni.

Duhom još uvijek seoski dječak čvrsto odlučuje da će posjećivati svoj rodni kraj što češće može, no ta se odluka brzo izjalovi. Kao da ga svakim danom provedenim u gradu sve više ostaje sram. Nije to sram zbog svojeg podrijetla, već onoga što postaje – otmjeni gospodin. Ljudi iz one zabiti u kojoj je odrastao uzdižu ga u nebesa i hvale se njime na sva usta dok on pred njima stoji skrušen, ne znajući kako se postaviti u novonastaloj situaciji. Svakim novim povratkom uviđa da to više nije svijet kojim pripada i da je vrijeme da ga ostavi za sobom.

Međutim, stvari se kreću komplicirati kada Pip dobije svoj imutak i konačno postane gospodar svoga novca. S visokim društvenim položajem neminovno je povezano i rasipništvo, što u konačnici dovodi do zaduživanja na sve moguće strane, a sam Pip iako naizgled sve konce drži u rukama zapravo ne uspijeva zadržati kontrolu. Stvari se dodatno kompliciraju povratkom izgnanog robijaša na scenu kroz više navrata. Ta sjenka, na pola živ čovjek kojega je jednom davno sreo u močvarama provlači se kroz roman gotovo poput leitmotiva podsjećajući Pipa odakle je krenuo, tjerajući ga da nikada ne zaboravi onu zlokobnu noć kada ga je zajedno sa žandarima promatrao krvoločnu borbu dvojice bjegunaca.

Njegov posljednji dolazak najavljuje značajno kompliciranje radnje u kojemu se zamršeno klupko povezanih životnih priča polako ali sigurno počinje rasplitati iznoseći na svjetlo dana skrivene činjenice koje iako su vrlo važne za razumijevanje likova i njihovih odnosa ne donose Pipu nikakvu korist. Tako Dickens još jednom dokazuje zašto pripada vrhu svjetske književnosti: komplicirane peripetije sastavnice su svačijeg života, one nerazdvojivo povezuju svakog pojedinog lika s bilo kojim drugim tvoreći gustu mrežu životnih sudbina koje u svakome trenutku utječu jedna na drugu.

Zadnja otkrivena tajna – ona o pravom identitetu Pipovog dobrotvora poteže posebno teško pitanje: može li se čovjek zaista pokajati za svoja nedjela i u budućnosti iskupiti za ista? Pomno birane riječi i živopisni dijalozi za koje imate osjećaj da se odvijaju u živo pred vašim očima natjerat će vas da ako ništa drugo suosjećate s tim likom koji je nekada bio oličenje zla. Probisvijet i razbojnik nakon odležane robije pošteno steče imutak koji ulaže u nekoga drugoga. Ulaže ga u maloga Pipa, dječaka koji mu je pomogao da preživi.

Kako Dickensovim romanima često vladaju stereotipi, ni ovaj nije iznimka. Svaka velika životna drama, pa tako i ova jednom mora završiti. Ova ipak neće završiti u spektakularnom finalu koja stvara šok i uzbuđenje, već sasvim jednostavno, tamo gdje je i počela. Iako ovaj veličanstveni roman ostavlja gorak okus u ustima i razočarenje koje se proteže preko socijalne situacije ruralnih krajeva do nesretnih ljudskih sudbina koje ostavljaju neizbrisive tragove na psihi likova, on nudi i nadu bolje sutra. Šalje poruku da je promjena moguća, da grijehe prošlosti treba pustiti tamo gdje pripadaju, da je iskupljenje ostvarivo.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete