Glasne tajne jedne zgrade

Zgrade su uvijek bila mjesta prepuna priča. Stubišta su nosila tajne svojih stanara. Nekada bi se, noću, susjedi iskradali iz svojih domova i nalazili u podrumskim prostorijama. Neki su tamo varali svoje supružnike, neki su pušili travu, a nekima je to bio jedini prostor u kojem mogu biti na miru i sami. Naša će se priča ipak uspeti stubama, ući u lift i, za sada, zadržati na petom katu.

 

Njihove su kuhinje bile jedna nasuprot druge. Nekada bi si mahnuli s prozora i uputili si poglede pune razumijevanja i osmijeha. Znali su puno jedno o drugome, nekada su mislili kako ona druga strana ipak ništa ne zna, a nekada su imali nevjerojatan osjećaj prisnosti. Ona je bila 30-godišnja djevojka koja za sebe još uvijek ne može reći da je žena. On je imao jedva 18 i život je tek bio pred njim. Ona je voljela boje, stare, istrošene knjige i biljne čajeve. U svom domu nije imala televizor, a sav je namještaj bio star, no preuređen. U njezinom je domu bilo nevjerojatno toplo. Iako, odavno nije osjećala tu toplinu. Otkako ju je ostavio i otišao bez riječi, u svoju je jutarnju rutinu uvela obavezan napad panike koji se obično javljao u jutarnjim satima dok je pravila čaj u kuhinji.

Uhvatila bi se, tada, grčevito za radnu površinu starog, kuhinjskog elementa i ne bi ga puštala nekoliko minuta. Svakoga bi puta pomislila – OK, to je to, sada ću stvarno umrijeti – no nakon nekog vremena, osjećaj bespomoćnog kaosa polako bi se stišavao. On je sve to promatrao iz svog svijeta, sa svoje strane prozora, iz stana koji nikada nije ni imao toplinu. Osjećao je nevjerojatnu tugu dok ju je gledao, više joj je puta htio pokucati na vrata i pitati je li za razgovor, no strah bi uvijek pobijedio u toj bitci. Nije bio osobito društvena osoba, čak ga je odjeća koju nosi odavala. Živio je s ocem od kojeg je naslijedio tu samotnjačku stranu. Sestra se bila udala i napustila njihov dom još prije nekoliko godina, a on se tada pomirio s tim da je sam. Smirivalo ga je crtanje.

Njegov radni stol bio je pretrpan crtežima koji su govorili ono što on nikada nije imao snage reći. Imao je i debelu, smeđu bilježnicu koju je nosio svuda. Volio je promatrati ljude i zauvijek ih (pomoću olovke i papira) zaključati u svoj svijet. Njegova je bilježnica bila prepuna crteža muškaraca za koje je mislio da ih nikada neće imati. Neki na sebi nisu imali niti jedan komad odjeće. Ponekad bi maštao kako odlazi susjedi, ženi koju je promatrao iz svog svijeta, sa svoje strane prozora, i govorio joj sve ono što nikada nikome nije rekao. Postali bi najbolji prijatelji, on bi joj oslikao zidove već šarenog stana, a ona bi mu kuhala onako kako mu je nekada kuhala majka.

Ustao je nešto poslije ponoći i otišao po čašu vode. Otac je čvrsto spavao u dnevnom boravku kroz koji je morao proći da bi došao do kuhinje. Pokućstvo nisu mijenjali još otkako je umrla majka. Stao je sa svoje strane prozora i gledao je u njezin lik koji je bio tužniji nego ikada. Ovoga je puta napad došao u neočekivano vrijeme i trajao je cijelu vječnost. Uzeo je jednu od svojih šarenih slika, pokucao na njezina vrata i rekao da joj je donio dar. Pozvala ga je u svoj dom, jer ljudi koji se nose s tolikim teretom često imaju potrebu prebaciti ga na nepoznate, barem na tren.

Pričala mu je o tome kako ih je zatekla u podrumu. Njezin je muž u naručju imao ženu sa šestog. Istu onu ženu koja ju je svakoga jutro ljubazno pozdravljala u liftu. Sljedeće je jutro zatekla otvoren ormar i prazne police. Otišao je bez pozdrava. Od tada ne živi tu, rekla mu je. On nije govorio ništa, odlučio joj je biti podrška, razmišljao je o tome kako će uskoro postati pravi prijatelji. Kada se, nakon nekoliko sati, vratio u svoj dom, zatekao je oca koji je bio u potpunom bunilu. Crteži muškaraca bili su pobacani po cijelom stanu.

Govorio je kako mu se gadi i kako to nije sin kojeg je on odgojio. Dodao je i kako u svom stanu ne želi pederčinu. Nakon nekog vremena, zanijemio je. Otišli su šutke, svatko u svoj krevet, svatko sa svojim suzama, svatko u svoj svijet.

Te večeri nije ni spavao. Napisao je pismo i ostavio ga ispred susjedinih vrata. Otvorio je balkonska vrata, prešao preko ograde i zakoračio u slobodu.

Njezino je jutro ovoga puta bilo mirnije. Očekivani napad panike ovoga se puta nije pojavio. Odlučila je pokucati mu na vrata i pozvati ga na čaj. Izgledao je kao mladić koji je imao puno toga za reći. Htjela mu je biti podrška. Na pragu ju je dočekala kuverta s pismom. Zakasnila je. Preplavio ju je val emocija, no niti jedna od njih nije se zvao panika. Nekoliko katova ispod, susjedi su razbijali tanjure. Zidovi su prestali biti stidljivi, a radijatorske cijevi prenosili su njihovu buku u okolne stanove. Zgrade su uvijek bila mjesta prepuna priča. Stubišta su nosila tajne svojih stanara. Neke su tajne bile preglasne i preteške da bi se zadržale na stubištima. Deset godina kasnije, svi su znali da je njegov sin volio dječake.

Od njega su ostali samo crteži, jedno pismo i nikada više otvorena balkonska vrata.

Nina Bljak


Autor fotografija– Mirjana Pjevac

Komentari

Nina Bljak

Studentica filozofije. Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Vjerujem u riječi, knjige, filmove, prirodu, glazbu i horoskop. Zaljubljena u ljubav. Prijatelj svih.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete