Ko si ti?

Svo cvijeće uvene. Zalijevaš ga i latice mu miluješ nježnim prstima. Voliš ga i tvoja blagost mu godi. Ti si mu nada i svjetlost. Ali ipak dođe vrijeme da cvijeće krene na počinak i duša mu zaspi u korijenu. Hoće li i tvoja ljubav prema cvijeću uvenuti?

Svaka osoba ostari. Možeš se smijati puno ili malo. Možeš živjeti ili životariti. Hraniti se zdravo i piti dva litra vode na dan. Na neke pjesme možeš duboko disati i postojati u stihu. Slušati razum ili srce. Na kraju ipak ostariš i jedino što možeš je sjediti i listati sopstveni život. Jesi li zadovoljan sadržajem?

Ljepota se ugasi. Kosa osijedi. Lice se izbora. Koža se opusti. Jedino što ti ostane je da pogledaš unutar sebe. Ima li tragova djeteta u tebi?

Sva sreća se završi. Kada te želje zasvrbe ispod kože težiš da ih ostvariš. Sretan si kad ih uspiješ ostvariti. Sreća prođe s ostvarenjem želje. Znaš li ispunjeno i zahvalno živjeti svoje ostvarene želje?

I ljubav se gasi. Na početku je čista i uzvišena i svojim plamenom obasjava. Vremenom plamen postane žut i svjetiljka potamni. Vatra koja izgarajući priprema svoj krug, gasi se. Ne postoji požar koji na kraju nije ugašen. I umre čovjek koji je iskusio ljubav, bol, sreću, izdaju, tamu, svjetlost. Umre i dobar i loš.

Ko si ti?

Kad te smrt pronađe, hoćeš li se kajati zbog onog što si uradio ili onog što nisi?
Hoćeš li se kajati što kretenu nisi rekao da ide do đavola i tako prigušio oganj u grudima!?
Ili što si mu rekao i oganj te ugušio!?
Hoćeš li se kajati što si lagao i u životu nisi iskusio ništa prirodno!?
Ili što nisi pa si se osjećao kao kuća u plamenu ili uvenulo cvijeće!?
Hoćeš li se kajati što si bježao, jurio životom i ne možeš se sjetiti ni jednog trenutka koji si disao!?
Ili što si usporio i osjetio svaki šamar koji ti je život spucao!?
Hoćeš li se kajati što nisi rekao volim te i tako pružio šansu ljubavi!?
Ili što jesi, pa ti je bol na srce pala kao snijeg!?
Hoćeš li se kajati što nekima nisi dao drugu priliku pa ti stoje kao zalogaj u grlu!?
Ili što jesi, pa si se podsjetio što si prvobitno odustao od njih!?
Zbog čega ćeš se kajati?Jer na kraju svi umiru u nekom kajanju.

Ko si ti?

Koga vidiš? Sebe? Mene? Šta je to čovjek? Sperma? Jaje? Kosti? Mišići? Masnoća? Atomi ostali iza velikog praska? Naslijeđen DNK od predaka? Čovjek može biti prosječan uzorak vrste koja ruši i uništava. U istom životu možeš biti jadan jer ne znaš rješenje zadatka koji ti je život postavio i najsposobniji u nekoj životnoj oblasti. Nekome možeš biti ružan, a nekome najljepši na svijetu. Možeš biti okrutan prema sebi, a nježan prema drugima. I obrnuto. Rušitelj odnosa i stvoritelj prekrasnih uspomena. Glup i mudar. Pohlepno željeti svakim danom još, a ujedno i velikodušno dijeliti drugima. Najplemenitiji od svih stvorenja. I najstrašniji. Onaj koji zaboravlja i koji se sjeća.

Koji padne, pa opet ustane… Koji završi, pa počne ponovo. Čovjek. Koji umire i iz pepela ljubavi se ponovo stvori.

Kada gledaš svoju provaliju trenutak prije pada plašiš li se biti na ivici? Proklinješ li ili zahvaljuješ onome koji je pored tebe i tu je da te gurne!? Ako želiš da se otisneš moraš razmotriti mogućnost da poletiš. Čovjek sanja i spreman je na sve da ostvari svoje snove. Onaj ko traži pronaći će odgovore u sebi, ko ne traži, i neće. Blago je skriveno u svima nama. Sunce grije papir tako što zrake padaju na njega tačno u podne, stavi lupu između Sunca i papira. Ako želiš da zapališ svijet uveličaj svoje snove.

Najuzvišenije misli nećeš pronaći u svom umu, nego u svojoj duši i srcu. I tako ćeš saznati šta je vjera. Vjera nije napor. Vjera je ono što je u duši i srcu.

Ko sam ja?

Postavi to pitanje nekome tvom. Samo tako ćeš saznati da li je zaista tvoj.
Jer oči sve vide, ali sebe ne vide.
Traže odražaj da bi se vidjele.

Amina Mašić

Komentari

Amina Mašić

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti. Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima. Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k'o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete