Umjetnost življenja u 21. stoljeću

Život u bilo kojem dobu od početka čovječanstva do danas nosilo je svoje specifične izazove i probleme unutar kojih je pojedinac morao tražiti svoje mjesto pod Suncem, naporno raditi i imati i ponešto sreće da bi vodio donekle zadovoljavajuć život. Ne mislim pri tome na one vanjske pokazatelje zadovoljstva kao što su bogatstvo ili ljetovanje na Maldivima, nego mislim na ono unutarnje stanje zadovoljstva koje je širi pojam od pukog materijalnog blagostanja.

Kad se sjetim svega onoga što sam učila na povijesti u osnovnoj i srednjoj školi osjećam se zahvalnom što nisam živjela u vrijeme progona vještica, u periodima kada bih se morala udati za nekoga koga bi odabrali moji roditelji, šutjeti kada me netko tuče jer sam vlasništvo, a ne osoba ili u periodima kada bi moj nekakav izum ili pametnu ideju muškarac preuzeo kao svoju pa bi njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti, a mene bi se netko možda sjećao kao njegove žene.

No, samo zato što sam zahvalna što ne živim u vremenu kada bih s 33 godine bila majka dvanaestero djece, baka osmero unučadi i praktički istrošena starica, ne znači da ne vidim izazove koje je nosilo moje odrastanje krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

Put ka pronalaženju moga mjesta pod Suncem utirale su prije mene bezbrojne žene i muškarci pa ipak mi nije bilo lako. Iako me nitko nije spalio kao vješticu zato što su se moji stavovi razlikovali od tuđih i zato što imam madež na desnoj strani lica, ne znači da mi je bilo lako pronaći način autentičnog izražavanja sebe prije i nakon pojave „modernog zla“ zvanog društvene mreže.

Spletom okolnosti, o kojima ću možda nekada pisati, većinu svog djetinjstva sam provela kao socijalno tupavo dijete. Malo je reći da nisam bila omiljena tijekom osnovne škole među svojim kolegama u razredu. Bila sam poprilično omraženo i sramežljivo dijete i bila sam zakinuta za prva prijateljstva bazirana na nekoj dječjoj verziji privrženosti drugoj osobi. U to doba sam imala malo uvida u to što se krije iza slika koje su moji razredni kolege projicirali o sebi. Nisam shvaćala da prezentacija često ne odgovara stvarnosti i da ideja popularnosti u školi često više odražava stanje unutarnje nesigurnosti nego unutarnjeg zadovoljstva.

U to vrijeme sam uistinu vjerovala, kao i dobar dio mojih vršnjaka, da je za dobar život presudno važno da te svi vole i prema tome sam nastojala oblikovati svoj život. To je bilo užasno naporno, nevjerojatno bolno i potpuno neuspješno. Koliko god sam nastojala pratiti savjete iz Teena i Ok!-a i imitirati popularnu djecu, nikada nisam uspijevala biti univerzalno prihvaćena i univerzalno voljena.

Voljela bih da je moj put shvaćanja da je to nemoguća misija bio malo manje bolan, ali sam sve svjesnija da durenjem na sudbinu ne postižem ništa.

Morala sam naučiti da me jednostavno neće voljeti svatko i da će me tuđe odbijanje i odbacivanje puno manje boljeti tek onda kada sebi dam dozvolu da se niti meni ne mora sviđati svatko i da ja smijem odbiti druge. Naučila sam da je okej maknuti se, sačuvati zdrav razum i reći sebi da neću trpjeti sranja da bih imala osjećaj da sam voljena i prihvaćena.

Psihologinja sam i psihoterapeutkinja po struci pa ću i nesvjesno, zbog profesionalne deformacije, nastojati razumjeti zašto drugi rade to što rade i vjerojatno ću donekle i shvatiti da je to zato što su imali nesretno djetinjstvo i zato što im nije bilo lako, ali da jednostavno ne moram i neću prihvaćati neprikladna ponašanja i riječi kako bih bila procijenjena kao dobra osoba.

Pod cijenu odnosa ću imati standarde i kriterije ispod kojih ne želim ići. Spremna sam biti sama i iako me samoća plaši i spremna sam je prihvatiti kako bih se sačuvala.

Naučila sam prihvaćati da i drugi imaju nekakve svoje kriterije u koje se ja ponekada ne uklapam i da to nije smak svijeta, ali tek onda kada sam i sebi dozvolila luksuz kriterija. Da bih to mogla prvo sam morala kultivirati svoju vrijednost. U temeljima mog osjećaja vrijednosti krije se to da sam prvo samoj sebi vrijedna i važna, a da drugi taj osjećaj mogu samo potpomagati ili mu odmagati, ali da nikada i nipošto ne smijem dozvoliti da ovisi isključivo o njima.

Naučila sam da drugi imaju pravo biti takvi kakvi jesu, ali tek onda kada sam sebi počela dozvoljavati da budem onakva kakva jesam. Učim da to što je način na koji su drugi odabrali živjeti drugačiji od moga, ne znači da moj način ne valja, ali to mogu tek od onda od kad sebe nastojim što manje osuđivati zbog načina na koji živim.

Naučila sam da nema smisla pretjerano se uspoređivati s drugima jer ti drugi možda uopće ne idu u smjeru u kojem ja idem i naučila sam da je to posve u redu.

Vjerujem da svatko od nas pokušava pronaći svoje mjesto pod Suncem na svoj način i zato nastojim ne osuđivati pretjerano ljude koji žive drugačije od mene. Tko sam ja da govorim što je ispravno, a što pogrešno kada nikada nisam hodala njihovim cipelama i ne znam o čemu ti drugi sanjaju i što si žele.

Danas zbog društvenih mreža itekako dolazi do izražaja želja pojedinca da ga svi vole, glad za lajkovima i sljedbenicima, žudnja za pozitivnim komentarima i prihvaćanjem i ne vidim čime se njihova glad sada razlikuje od moje gladi koju sam osjećala kao klinka u osnovnoj školi i dugo dugo nakon nje. Tu glad je moguće utažiti, a prvi korak ka dobroj probavi onoga što nam je ponuđeno jest raditi na prihvaćanju samoga sebe, suosjećanju prema samome sebi i nastojanju da budemo najbolji ljudi kakvi možemo biti i vjerujem da je sve to moguće i u ovo moderno doba kada je gotovo svakome putem društvenih mreža moguće zaviriti u tuđe živote i naslađivati se zbog njihovog jada ili patiti zbog njihove dobre sreće.

Sjetite se samo mojih razrednih kolega s početka priče i ideje da slika koju nastojimo projicirati u svijet vrlo često ne odgovara stvarnom stanju stvari… a ako i odgovara, što mene sprečava da potražim svoje mjesto pod Suncem? Osjećaj zadovoljstva vlastitim životom nije ograničen resurs te to što Petra stvarno ili naizgled vodi dobar i sretan život, ne znači da ga ne mogu voditi i ja na sebi svojstven način.

Vjerujem da je u danim okolnostima u kojima smo od početka čovječanstva živjeli, uvijek bila umjetnost pronaći način da živimo životom kojim smo zadovoljni i u kojem na prikladan način pokazujemo tko smo, što smo i čemu težimo i da se 21. stoljeće razlikuje samo prema okolnostima i ničem više.

Marija Berzati

Komentari

Marija Berzati

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Facebooku pratite nove objave.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete