Sve boje neba

Reče mi jednom jedan poznanik da je nebo odviše dosadno – plavo je i jednolično. A ja stanem, gledam ga u čudu i ne vjerujem. “Zar ne vidiš zalaske Sunca svakog dana? Zar ne vidiš koliko se boja izmijeni u desetak minuta? Dok Sunce nestaje za horizontom?” Svašta sam u životu pomislio o nebu, ali da je dosadno – to baš nikada nisam.

 

 

Zar ne vidiš da nebo ima svoju vlastitu ćud? Nekada je sjetno, pa iz sive tek izvire žuta. Kao da i njemu svega bude dosta, pa utone u bezdan jedva pokazavši da je tu. Tek ravna crta malo iznad horizonta, kojom te pozdravlja i zaželi laki san.

 

 

Ima dana kada je i nebo sretno, pa sivilo rastjeruje toplim tonovima. Zamoli Sunce da svojim žarom rastjera oblake, pa opet bude vedro i toplo. Sivilo bježi pred sjajem Sunca. Bježi, samo zato što nebo tako želi.

 

 

A tek kada Mjesec dođe, pa ispraćajući Sunce prospe svoj srebrni sjaj na zlatne tonove što izmiču, tek tada vidiš što je u stvari nebo. Slika je to koja se vječno stvara. Vječno mijenja i nikada ne miruje. Svakoga dana novi  prizor, svakoga dana novo remek-djelo.

 

 

Ima i dana kada Sunce sanjari, pa prosipa cijeli spektar boja. Kao da toga dana ne želi nestati i opire se horizontu koliko god može. Drži se za oblake svojim zlatnim zrakom, trudi se ostati ovdje još bar sekundu.

 

 

Na kraju ipak popušta, jer vrijeme je da preda smjenu. Međutim gotovo uvijek odlazi sa stilom. Prospe zadnji spektakl prije nego ode, da ga se sjetiš i željno iščekuješ sutra. Nebo tada pjeva u svim bojama koje ima, jer nebo je tek pozornica na kojoj nastaju umjetnička djela.

 

 

Pa nek mi netko kaže da je nebo dosadno. I da nema svoje čari. Ja se u njemu izgubim gotovo svakoga dana. Sunce, Mjesec, oblaci. Ne treba ti više. Što god zamisliš pronaći ćeš na njemu, prije ili kasnije. Novo umjetničko djelo svakoga dana. Nova oaza za dušu, melem za oči i užitak bez premca. To je za mene nebo svakoga dana.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete