Uvijek, ali uvijek, kada je posrijedi išta vezano uz doktora opće prakse – čovjek se MORA oboružati živcima. I to onima koji su deblji od krokodilo-slono-dikobraz-zvijer-mutant kože. Bila riječ o pozivu koji podrazumijeva samo naručivanje tableta ili pak sjedenje u čekaonici zbog uputnice/bolesti/čega li već, potrebni su vam živci na steroidima.

Idemo se za početak osvrnuti na telefonski poziv (jer to je upravo ono što ove sekunde radim). Dakle, svakog mjeseca moram zvati u ambulantu kako bi tata i ja dobili lijek. I divan je taj sistem kada je dovoljan telefonski poziv kako bi medicinska sestra elektronskim putem odobrila potreban lijek ljekarni. Divan je, ali funkcionira kao pijana mladenka za punog mjeseca. Još kada ste pehist poput mene, cijela se misija pretvara upravo u to – misiju.

Mogu zvati cijelo jutro/poslijepodne. Mogu pritiskati onu malu prokletu zelenu tipku na displeju do mile volje. Kako to izgleda? Ovako:

-zvoni, zvoni, zvoni, zvoni… prekinem vezu

-brzo zovem opet… zvoni, zvoni, zvoni, zvoni minutu, zvoni… prekinem

-brzo zovem opet… linija zauzeta

-(mnogo, ali mnogo unutarnjeg vrištanja)

Ma i to bi bilo divno da se ista priča ne ponavlja do trenutka kada ja psujem kao iskusni kočijaš, počnem mrziti mobitel, sebe, svijet i sve što diše, gmiže, hoda, puže. 150 poziva kasnije, ako tog dana imam sreće, javlja se naša medicinska sestra (koju inače obožavam) i nervozno pita što trebam. Do tog trenutka želim joj prokleti i stolicu na kojoj sjedi, ali racionalan dio mene jednostavno pregrize jezik znajući kako žena ima 100 stvari koje od jednom mora odraditi + hrpetinu pacijenata koji su „divni“.

Ukoliko je neizbježno da moram ići direktno kod doktorice, ni ne trudim se zvati kako bih se naručila, već jednostavno progutam knedlu i odem u čekaonicu koja je pak priča za sebe.

Dakle, čekaonica i čekanje na pregled. Uh… vau… gdje početi? Recimo sa samim dolaskom u istu. Bez obzira bilo u čekaonici dvoje ljudi ili pedeset, znam da se moram psihički pripremiti na sve blagodati života u čekaonici. Kako idem sve starija, a sukladno tome moj „zaboli-me-za-sve-i-nemam-srama“ karakter postaje sve bujniji, uskoro ću sa sobom početi nositi pohano pile i pire krumpir. Da! Dobro ste pročitali! Pa ¸’bem ti, čovjek ogladni čekajući na red. Dobro, za sada se samo oboružavam mobitelom i strpljenjem. Ne, knjigu ne nosim jer ne mogu čitati ako nemam apsolutni mir. A U ČEKAONICI ČOVJEK NEMA APSOLUTAN MIR!

Dolazim u čekaonicu i sjednem. Minimalno dvoje ljudi pozdravi uz mrmljanje „dobar dan“ u bradu i odmjeravaju svaki milimetar pridošlice. Imam osjećaj da me gledaju kao prijetnju njihovom čekanju… kao nekoga tko bi se potencijalno mogao ugurati preko reda. Naravno, suptilno se guraju bliže ulaznim vratima ambulante. Sjednem, palim mobitel, ignoriram. Igram igricu i tada polako počinje brbljanje ovo dvoje koji su u čekaonici zajedno sa mnom. Kako to biva na selu, svi poznaju sve, a povremeno imam osjećaj da je ambulanta svojevrstan Facebook za starije ljude.

U pola sata saznala sam koliko susjeda Štefa s drugog brda ove godine ima kukuruza. Saznala sam da su Jožek i Katica novi ljubavni par. (Nemam pojma tko su Jožek i Katica, ali prema tonu zaključujem da je skandalozno). Ani je pukla guma na autu dok je išla u vinograd. Netko tamo se udao za prokletu snahu koja niš’ ne valja. Da ne nastavljam dalje…u tih pola sata saznah sve! I ne, ne možeš ne čuti jer sve što je izrečeno u čekaonici nekako se zavlači u uši htjeli vi to ili ne.

Pola sata kasnije više nemam volje za igranjem igrica, palim net i čitam glupe članke. Neka bakica smjestila se u stolicu do mene i diše mi u uho ne bi li vidjela kog’ vraga ja to čitam. Usput me gleda kao da sam joj pojela cijelu familiju. Spremam mobitel i zurim u pod. Zašto u pod? Jer NE DAO BOG da uspostaviš kontakt očima. Odmah iskače pitanje: “A čija si ti?“ Ukoliko podignem pogled i dobijem pitanje, sljedećih pola sata rezervirano je za prepričavanje obiteljskog stabla unatrag sve do trena kada su moji preci ispuzali iz vode i odjebali škrge.

Osoba koja je bila kod doktorice još kada sam ja stigla, napokon izlazi van. To je trenutak u kojem treba biti pametan. Ali pametan! Tada se zauzima poza: uvuci noge, skupi svaki dio tijela i pokušaj preživjeti. Nebitno koliko godina imaju, koliko su zapomagali do prije dvije sekunde i nebitno kolika je gužva, jato staraca od jednom se sjuri prema otvorenim vratima i svi jednoglasno viču: „Ali ja trebam samo uputnicu….ali ja trebam samo injekciju…ali ja trebam samo bajpas…“ Sretnik koji je sljedeći na redu probija se kao vitez, ulazi u ambulantu i teškom mukom zatvara vrata. Svi koji su se sjatili vraćaju se na svoja mjesta zapomažući i psujući. To je trenutak kada se slobodno ponovno rastegnu noge i opusti tijelo iz grča.

Četiri sata kasnije napokon dolazim na red. Vrata se otvaraju. Čujem zbor anđela i vidim bijelo svjetlo na kraju ambulante. Tijelo mi je lako poput pera. A tada medicinska grakne: „Bara Barić, naručena!“ I probija se Bara Barić pored mene i zalupi mi vrata pred nosom. Sjednem i shvatim da je za pola sata pauza. Dobijem gastritis, hemoroide i sepsu dok napokon dođem na red. Izlazim za dvije minute s 50 uputnica i savjetom da se ne živciram toliko. Išla sam samo po uputnicu za kontrolu štitnjače. Izlazim, a vani je novo stoljeće. Dezorijentirana se vraćam kući i nemam pojma što se dogodilo.

Tekst je prethodno objavljen na  https://jelenahrvoj.wordpress.com/.

Jelena Hrvoj

 

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.