Pozitivni izvještaj – Zaštita osobnih podataka i prisilni brakovi

GDPR. Ovih dana samo se o tome priča, o ovoj europskoj uredbi koju smo mi implementirali i sada je, pod prijetnjom visokih kazni, provodimo. Ukratko, radi se o pažljivom, odgovornom i vrlo reguliranom postupanju sa svim osobnim podacima. A što su osobni podaci? Ljudi moji, sve. E-mail adresa, ime, prezime, OIB… Sve! Nitko više ne smije niti jednim vašim osobnim podatkom raspolagati bez vaše dozvole, a svi koji ih koriste, moraju to raditi pod strogim uvjetima, kako vas ne bi slučajno doveli u situaciju da netko vaše podatke zlouporabi. Stručnjaci informatičke sigurnosti kažu da su prijetnje i mogućnosti zlouporabe naših podataka velike, a načini na koji se netko od toga može okoristiti prilično dostupni.

Idemo jako daleko, jer štiteći svoje podatke, štitimo i svoju sigurnost i imovinu. A nekako… ne mogu ne zapitati se, ne postoje li prije ove teme, neke druge i to značajnije naravi, za koje se kao društvo trebamo prije pobrinuti? Jer ako su visoke kazne razlog što su ovih dana svima puna usta GDPR-a, zašto onda isti model ne primijenimo i na drugim područjima koja trebaju poboljšanje i to ono radikalno, gdje nije samo nečije ime, nego život i postojanje direktno ugroženo?

Na ovo razmišljanje naveo me video koji sam pogledala:

(Prisilni) maloljetni brakovi – Video jasno (i iscenirano) prikazuje starijeg muškarca kako se slika sa svojom nevjestom, djevojčicom koja pored njega stoji u vjenčanici i tužno gleda u pod. Cijela scena događa se u nekom modernom zapadnjačkom gradu, na mjestu gdje je kretanje prolaznika ogromno i stalno. Svi prolaznici u čudu gledaju djevojčicu u bijeloj haljini, tužnu, skupljenu u samu sebe i muškarca koji je drži za ruku. Bračni par koji bilježi svoje prve zajedničke trenutke. Svi ih gledaju u nevjerici, iščuđavaju se… Ta slika u modernom društvu nije prirodna, vidjeti starca i djevojčicu u braku… Došaptavanje i čuđenje ohrabruje najmoralnije ili najprincipijelnije da se odvaže pristupiti muškarcu s pitanjem: “Što vi to radite?” Muškarac na to nudi čarobne, s propisima savršeno usklađene riječi: “Sve je u redu, ja imam dozvolu njenih roditelja, imam odobrenje za brak.” Pitanja se nastavljaju: “Ali koliko vi imate godina, a koliko ona ima godina?” (Sva sreća to što je sve u skladu s propisima onima koji gledaju širu sliku nije dovoljno.) Muškarac odgovara: “Ja sam stariji muškarac, a moja žena ima 12 godina. Ali u redu je. Imam pristanak njenih roditelja.” Djevojčica – žena, stoji poput lutke, gleda u pod i savršeno glumi da želi propasti u zemlju. Odgovor da dijete u bijeloj haljini ima tek 12 godina daje konačnu hrabrost onima koji su se odvažili založiti se javno za ispravno postupanje i oni prilaze djevojčici, daju joj ruku i odvlače je od muškarca-muža.

Ovaj scenarij se ponavlja nekoliko puta, s gotovo identičnim reakcijama, svi žele spasiti i zaštiti dijete u bijeloj vjenčanici jer scena kojoj svjedoče za njih je nepodnošljiva. Reagiraju instinktivno, ljudski, ispravno. Video završava porukom da su mnoge djevojčice prisiljene stupiti u dogovorene brakove i da se snimanjem videa o tome željela podići svijest. I je. Mislim da nema onoga tko može video može pogledati, a da mu ne dođe nagon za povraćanjem. A to je gluma. Kao što rekoh, video na YouTube-u, za koji će djevojčica biti plaćena i na koji je pristala. A što je sa svim onim djevojčicama kojima nitko neće pristupiti i iščupati ih iz ruku njihovih muževa? Što je s društvima u kojima je to normalno, moralno i kako je muškarac iz ove priče rekao, brakovima koji su sklopljeni po svim propisima i uz pristanak roditelja?

Nekad me je stvarno sram što sam pravnik. Dovoljno je reći da je takav brak sukladan propisima i posve usklađen sa zaštitom osobnih podataka. A onaj ljudski aspekt? Gdje je nestao?

Pozitivna strana ove priče i razlog zašto ovo pišem je što su svi ljudi u prolazu reagirali jednako! Prvo zgražavanjem, a onda usmjerenom brzom akcijom kojom su, svaki put, oni najhrabriji prolaznici, prilazili muškarcu i išli spasiti djevojčicu. I makar nisu znali da je scena montirana, bili su je spremni, makar na silu, odvesti na sigurno. Jer dvanaestogodišnja djevojčica u braku s muškarcem od šezdesetak godina je sve, samo ne sigurna, a taj odnos, makar zadovoljava prokletu zakonsku formu, sve, samo ne brak.

U ime sve djece i svih potlačenih, kad vidimo nešto što nas zgrozi, što osjećamo da nije prirodno, dobro niti humano – reagirajmo! Ako nismo dovoljno hrabri ili je preopasno – zovimo policiju ili drugu službu koja može intervenirati. Ne pristajmo na gadarije samo zato jer su u skladu s nekom normom ili pravilom!

Posvećeno svima onima koji, poput mene, vole pravila, formu i red, ali prije svega, slušaju dijete u sebi i reagiraju iz srca, ili bolje da kažem, iz želuca. Kad vam se od nečega okrene želudac, budite sigurni da to nije dobro.

Za svijet bez želučanih tegoba, onaj u kojemu ćemo jedan drugome češće pomoći, reakcijom, akcijom i bez razmišljanja,

sve vas ljubi pravnica i sanjarka Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete