Tuđe brige daj drugima

Nisam od onih što se žale ili od onih što kukaju i od drugih traže sažaljenje. Jednostavno nisam. Nikada nisam bila niti ću ikada biti. Ako se kad kome i otvorim to je više kako bih čula samu sebe ili eto jednostavno da podijelim neki osjećaj ili šta je već u pitanju. I ljudi oko mene to znaju. Ako ćutim, ne pitaju me ništa. Ako pričam sačekaju da dovršim priču. Svi će oni meni nešto reći, nekako posavjetovati jer to valjda tako inače ide, ali isto tako će znati da mi taj savjet nije trebao, jer ja ću to, ionako, na kraju po svom.

Nemojte me pogrešno shvatiti, nije to tako zato što ja mislim da sam pametnija od drugih ili zato sam samoživi, egoistični idiot, to je jednotavno zato što sam kroz život naučila da zapravo najbolji savjet o svom životu mogu čuti samo od sebe same. To zaista ima logike ako o tome malo razmislite. Ko bolje od mene zna kakva sam? Ko bolje zna kroz šta prolazim i kako se nosim sa svim što mi život donese? I na kraju krajeva, ko može bolje da me poznaje od mene same?

Međutim, ja ne kažem da je to dobro, samo kažem kako ja to radim. Ljudi koji previše toga drže u sebi, ili oni koji se oslanjaju u životu samo na sebe same nisu baš previše srećni. Nauče se zatvarati u svemu. Postaju malo previše samostalni i pomalo i samoživi a takve stvari dovode do različitih komplikacija. Na primjer, jedna od njih jeste previše razmišljanja! Analiziranje svake pojedine situacije, konstantna samokritičnost, lupanje glavom o zid zbog nekih nebitnih stvari. Vjerujte mi da ne možete ni da zamislite šta sve možete sebi utuviti u glavu konstantnim razmišljanjem. Mozak radi non stop, ne odmara. Kada uveče legnete da spavate umjesto da ga pustite da se odmara, on kao da ste tek ustali milion vam poruka šalje šta, kako, gdje, zašto.

Uz takav sistem nema odmora te ste vi konstantno umorni, razdražljivi i nikad zadovoljni. Kako da budete zadovoljni kada nikad nećete dovoljno sebi vjerovati iako samo u sebe imate povjerenje, jer uvijek mislite kako ste mogli bolje od onoga što zapravo jeste uradili?

Gle ne zvuči ovo uopšte bitno ovako kad se govori, ali u stvarnom životu zapravo izaziva brojne komplikacije. Znači govorim vam iz ličnog iskustva. Ja sam taj tip što konstantno razmišlja, analizira, vraća onaj film u glavi po 1000 puta. Pa se pitam da se li sam dobro postupila ili sam pogriješila, kako sam možda mogla bolje ili drugačije. U prevodu namećem sebi samo bespotrebni stres, svaljujem sebi krivicu na leđa i navikavam se da sve moram sama.  Što vam ovo se govorim? Zar ne shvatate? Hoću da vam kažem nemojte biti  ja! Ja je luda. Ja ne mislim o sebi. Nemojte ako vam je imalo stalo do vas samih! Ne gomilajte gluposti u glavi, ne trudite se da budete rješenje sa svaki i svačiji problem i što je još gore ne trudite se da za svako rješenje koje ste odabrali nađete problem! Niste svemogući, niste nepobjedivi.

Idite, kukajte kad vam je teško. Slobodno! Kukanje je dobro! Neće vam riješiti problem koji imate, ali će vam toliko olakšati dušu da ćete sami mnogo lakše doći do rješenja! Lakša duša odmah je pola posla urađeno! Tražite pomoć za sve. Ama baš za svaku sitnicu. Vidjećete kako će vremenom ljudi prestati da vas  vuku za rukav za svaku glupost koja im padne na pamet, kad vide da ste vi zapravo samo žena od krvi i mesa i kad shvate šta znači i kakav je osjećaj kad te neko maltretira zbog svojih problema.

Vidite kako smo već dvije stvari riješili? Olakšali svoju dušu a druge stavili tamo gdje im je mjesto pa tako uštedjeli sebi vremena za sebe. Onda nemoj da prećutkuješ. Nikome, nikad i ništa. Svaki put kad nekome nešto prećutiš jer ne znaš da li će ga to povrijediti ti zapravo preuzimaš težinu te prećutane riječi na sebe.

Pa umjesto da sebi olakšaš i kažeš šta se dešava ti namećeš sebi i svojoj duši jednu patnju više. Znači nešto što uopšte nije bilo tvoj problem sada to postaje jer si ti, dobra duša, da bi zaštitila drugoga preuzela težinu tog problema na sebe. Prestani da se opterećuješ. Neka se svako nosi sa svojim problemima onako kako umije, nisi ti došla na ovaj svijet da pokupiš sve patnje i nosiš ih u sebi. Da, sama si kriva u neku ruku što je sve tako kako je jer si vremenom navikla druge da si ti taj čvrsti oslonac koji imaju i kome mogu prebaciti sve negativno što imaju jer, eto, ti jednostavno možeš sve. Vrijeme je da ih pustiš, sve njih. Vrijeme je da im kažeš kako si i ti samo jedno ljudsko biće kojem je takođe s vremena na vrijeme potrebno da bude malo slab. Kome je potrebno malo odmora i kome je užasno potrebno da promijeni neke stvari u životu. Shvataš li, vrijeme je da kažemo sebi stop! Vrijeme je da stanemo na crtu sa svojom podsvijesti koja nas preklinje da prestanemo da sebe sami uništavamo. Vrijeme je da shvatimo da treba da živimo i da su nam ove sopstvene brige sasvim dovoljne da nam zagorčaju život u dovoljnoj mjeri. Vrijeme je da počnemo malo da žalimo sebe, umjesto svih tih ljudi oko sebe.

Znači polako, opusti se. Prihvati sebe i prihvati da ti ne moraš biti ničiji stalno dostupni savjetnik. Zapravo bolje da prihvatiš da ti ne moraš ništa. Baš ništa, osim biti ti.

Dakle zaključimo priču. Odlučili smo da nećemo biti Ja. Šalim se, nikakva “ja” ovdje nije važna. Važno je da prestanete da budete robovi sopstvenih odluka i nametnutih obaveza koje ste, da baš vi same sebi nametnule. Biti žena dovoljno je teško i bez toga, zar ne?

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete