VRANA U OLUJI: 10. Breme prošlosti

Podvodni svijet ponešto se razlikuje od onoga koji pripada kopnu. Nije izoliran od kopna – s njime je u stalnom doticaju, no to su dvije suprotnosti koje se nikada neće u potpunosti razumjeti. Onaj koji je od vode nikada neće pripadati kopnu. Isto tako, onaj koji je od kopna samo privremeno može svoje utočište pronaći u vodi. Vodeni ljudi ne znaju za stalnost. Oni su upravo poput vode, uvijek u pokretu. Uvijek u skladu s morskim strujama, tokovima rijeka, kišama koje u jednom trenu haraju, a već u sljedećem se sele na neko drugo područje. Njihovi su umovi hiroviti, hladni i bezosjećajni.

Voda je sila kojoj se rijetko tko može suprotstaviti. Naizgled mirna i tiha, staložena i nepokretna. Do jednog trenutka. Prvo komešanje potiče lančanu reakciju koja svakim novim pokretom samo jača. Valovi koji udaraju dok bijesni oluja mogu uništiti sve na svome putu. Razbiti, potopiti i ugušiti. Sve što je pred njima. Takav je i temperament vodenih ljudi. Oštroumni su, proračunati, hladni i staloženi. Do trenutka u kojem pobjesne. Izvrsni su ratnici, ako im je motivacija dovoljno dobra.

Neki od njih su ipak intuitivni, rođeni empati koji uvijek točno znaju što je drugim vodenim ljudima u mislima. Nježni su, povučeni i u glavnom neshvaćeni. Jer morski svijet je okrutno mjesto. Dolje, baš kao i na nekim mjestima na kopnu vlada zakon jačeg. Snažniji su oni koji će preživjeti, jer će pred sobom pomesti sve što je slabije od njih. Zato oni koji osjećaju da voda nije samo grubost žive u izoliranim zajednicama, zavučeni duboko u sigurnost tamnih špilja, kamo nitko s imalo hrabrosti neće zaći. Oni se ne boje mraka, jer ne gledaju očima. Njima oči služe kada promatraju jedni druge jer znaju da se pravo čulo vida krije daleko iza njih, u bespućima sive tvari koju štiti lubanja. Oči – to su samo otvori kroz koje dopireš do nečijeg uma. Oni koji osjećaju druge to dobro znaju.

Zato se ne boje mraka, jer ga ne mogu doživjeti. Vide samo put pred sobom i sigurno skrovište u koje oni malodušni nikada neće zaći. Strah od nepoznatog jednako je snažan u svim svjetovima. Boje se mraka, jer ne vide što se u njemu skriva često zaboravljajući da tamo zapravo nema ničega. Ipak, u njihovoj je prirodi bojati se nepoznatog. Zato zaobilaze spilje.

On je bio jedan od tih malobrojnih koji nisu gledali očima. Bilo je to puno prije no što će sebe zvati Igorom. Bilo je to u  životu prije života. Rođen je u mraku, ali mrak nikada nije vidio. Nije znao što je to i nije vidio zašto bi ga se bojao. Znao je samo da nije poput ostalih, da ne pripada većini. Morski se ljudi rađaju sami. Njihovi su zameci sakriveni u poljima morske trave. Uglavljeni u pješčano tlo, sigurni dok dovoljno ne ojačaju da se razviju u novu jedinku.

Prvo što je ikada osjetio bila je hladna vodena struja. Milovala mu je nježnu kožu koju još nisu prekrile ljuske zauvijek ostavljajući neizbrisivi biljeg. Podsjetnik na to gdje je stvoren i gdje pripada. Uvijek će biti dio vode – samo nju može zvati svojim domom. Drugdje nije dobrodošao, odavde ne može otići.

Već tada mu je bilo jasno da ovo nije svijet za njega. Jedino što ovdje može osjetiti je hladnoća. Čak i u toplim tropskim morima voda će uvijek prenositi hladnoću. Izostanak emocija. Prolaznost misli i nestalnost svijesti. Iznad svega, sumornu hladnoću. Ovaj svijet ne poznaje radost. Sreća je nešto što se povezuje isključivo s pobjedom, posljedica je dominacije. Na morskom dnu možeš susresti samo okrutnu zbilju koja se temelji na zakonu jačeg. Ubij ili budi ubijen.

Znao se braniti, znao je zadati udarac dovoljno jako da ga ostavi na miru tko god da ga je progonio. Ono što nikada nije naučio bilo je udariti onaj posljednji udarac koji će protivnika lišiti života. Nije mogao živjeti s tim. Nije mogao nauditi drugom biću, koliko god takav čin bio opravdan.

U samotnim lutanjima često je znao završiti na morskoj površini. Promatrao je onaj drugi svijet. Svijet kojemu se nije smio približiti. Znao je da tamo nema što tražiti, jer tamo u ovome obliku ne može postojati. Vodeni ljudi pripadaju vodi. Tamo gdje je nema ni oni ne postoje. Neko je vrijeme uspijevao živjeti s činjenicom da nikada neće do kraja ovladati emocijama.  Trudio se pronaći smisao u životu koji je imao, ali isti mu je uvijek izmicao. Nije bio stvoren za vodenog čovjeka, znao je to. Znao je da mu nedostaje nešto. Mogao je osjećati druge, točno je znao što im se nalazi u glavama, u mislima, no ništa od toga nije imalo smisla bez osjećaja. Slutio je da im svima nešto nedostaje, da su izgubili dio sebe u trenutku kada su dopustili da ih voda obuzme. Kao da je isprala dio njihove osobnosti. Nije znao objasniti kako to da ih je svjestan, unatoč činjenici da ih nije iskusio. Jednostavno je znao da u njemu postoji praznina koju u ovom svijetu ništa ne može ispuniti.

Kako su godine prolazile, tako ga je praznina u grudima sve više i više razdirala. Došao je do točke kada više nije mogao izdržati. Život bez osjećaja nema smisla. Praznina koju ispunjava samo hladnoća nije dovoljna. Zato je odlučio otići. Postoji samo jedan način na koji to možeš učiniti. Moraš za sobom ostaviti sve što te veže za vodu. Svoju prirodu. Razmišljanja. Moći koje imaš. Znanje. I sjećanja. Sve što ga je izgrađivalo kroz godine povedene ispod površine moralo je tamo i ostati. Ono što izlazi iz vode tek je njegova bit. Ono što je bio u početku, prije no što se rodio. Svijest lišena moći koje potječu od vode. Više neće osjećati druge, neće vidjeti dušom. Morati će gledati očima, a njima je toliko toga skriveno.

Bit će rođen u nekom drugom svijetu i živjeti će sasvim novi život. Bilo ih je nekoliko koji su to izveli prije njega. O njima se nikada nije pričalo. Tek ih se potiho prozivalo kao izdajice, odmetnike i neprilagođene. Žalilo se za njihovom sudbinom bez pravih osjećaja. I u glavnom se nastojalo zaboraviti ih. Znao je da će i on bit jedan od njih. Odlučio je. Cijena koju mora platiti je visoka, ali on je na to spreman.

Jednoga je dana prevario valove i uspio ih natjerati da ga izbace na pješčano tlo. More je istog trena podivljalo pokušavajući ga dohvatiti. Voda se uvijek brine za svoje. Pokušala ga je odvući u sigurnost svoje tame, ali on to nije dopuštao. Uspio se oduprijeti, pobjeći van dohvata valova. Pobjegao je tamo gdje ga moren e može pratiti.

Danima se sušio. Gubio je vodu koja ga je pokretala. Sve se mora vratiti tamo odakle je krenulo, a njegovo je postojanje bilo neraskidivo povezano s vodom. I vraćalo se tamo odakle je krenulo. Boljelo je. Užasno je boljelo, ali nije posustao. Znao je da povratak na staro nije opcija. Nije imalo smisla voditi takav život.

Tek kada je njegovo tijelo ostalo bez zadnje kapi vode, more je prihvatilo daj e izgubilo bitku. Ostalo je bez jednog od svojih i tu se više ništa nije moglo učiniti. Njemu je sada preostalo samo jedno – ponovno se roditi. Krenuti iz početka u jednom sasvim drugom svijetu. U ovome svijetu. Tu, gdje se zove Igor.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete