Vjerujem u život vječni…

Danas je Uskrs. Najveći katolički blagdan. Dan koji slavimo kao konačni dokaz da život poslije smrti postoji i čije nam utješno postojanje najavljuje da ćemo i mi, poput Isusa, jednog dana uskrsnuti. Vjerovanje je ovo koje mi automatizmom izgovaramo na misama – “I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.”

Poruka je ovo kojom jasno izražavamo nadu da ćemo i mi nakon svoje smrti zaslužiti biti dio onog drugog svijeta, ali isto tako i poruka da oni koji ostaju iza nas, trebaju slijediti svoj prirodni tijek. Da očekujemo njihovo rođenje, život, smrt… I za katolike i nadu u Uskrsnuće.

Ali što je s onima koji iza nas ostaju? Oni koji ostaju živjeti, a iza njih njihova djeca pa njihova djeca… Život budućega vijeka… Nada je to u uvijek iznova obnavljano čovječanstvo, grešno, ponekad nesvjesno, a često nezahvalno čovječanstvo. Ciklus je to koji s najvećom nadom u ljude i njihovu konačnu pobjedu samih sebe dozvoljava da svatko od nas, dok je još debelo s dvije noge na Zemlji, može i prije svoje smrti uskrsnuti.

Poruka koju blagdan Uskrsa nosi višeznačna je. Osim nade u život vječni, ona i za ovaj naš zemaljski život kroz brojne riječi apostola šalje smjernice da se u životu moramo boriti kako bi ona dobra strana nas pobijedila. Nije dovoljno samo “živjeti po pravilima”. Ustvari, to nikad nije dovoljno! Dovoljno je ono što u nama izaziva sreću! Dovoljno je ono što nas gura naprijed, bez obzira na posljedice! Dovoljno je ono od čega se osjećamo bliži Bogu!

Svaki dan možemo uskrsnuti svoju blagost – u odnosu na svoju kritičnost, svoju ljubav – u odnosu na strahove koji nas muče, svoju strast – u odnosu na svoju apatiju. 

Što mislite kako je bilo Isusu dok je provodio naum svoga Oca na zemlji? Što mislite da jedan dio njega nije mrzio Judu i da jedan dio njega nije želio pobjeći jer je znao da će loše završiti? Znamo da mu nije bilo lako, jer o tome smo iz brojnih, detaljno zapisanih svjedočanstava čitali. Znamo da se bojao, da se osjećao ostavljenim i samim… Jer je bio čovjek.

A ipak, bio je takav čovjek koji je u brojnim kušnjama pobijedio samoga sebe, svoje mane, a često i zakone fizike. Isusova čuda dokaz su njegove vjere u sebe, u Boga, u ono nefizičko, moćno od čega smo svi došli i čemu ćemo se svi vratiti.

Kako god to nazivali, ideja da postoji univerzalno dobro i da je ono u svima nama, oko nas, da smo iz toga potekli i tome ćemo i uteći, nalazi se u brojnim religijama, na istoku i na zapadu.

No, danas se spominjemo Isusa Krista. Stvarne ličnosti čija su poneka djela možda uljepšana, a neka, možda najveća možda niti nisu zapisana. Katoličanstvu kakvo postoji danas potrebna je reforma i pokajanje za sve grijehe počinjene pod okriljem Crkve. Pravog pokajanja za ratove, zlodjela nad najmanjima i prevelika bogatstva još nema. A da se slušaju Isusove riječi… bilo bi!

Biblija je ispunjena dokazima Isusovog milosrđa i ljubavi. Čovjek je to koji nije osuđivao, koji je grešnicima pružao ruku i put kojim mogu ići, koji je bližnjega isticao ispred sebe, što je svojom smrću na kraju i potvrdio.

Isusova glavna poruka je ljubav. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Sve je rečeno. Ne možemo sputavati sebe, ne voljeti sebe i istovremeno slijediti ovu poruku. Niti možemo reći da smo shvatili ove Isusove riječi ako druge vrijeđamo, omalovažavamo ih ili ozljeđujemo. Tu smo svi pozvani poruku koju Uskrs nosi primijeniti u svakodnevnom životu, bili mi vjernici ili ne.

Poruka je da u samima sebi svaki dan dok smo tu, uvijek iznova, uskrsnemo one vrednote kroz koje ćemo najviše voljeti sebe, a tada to prenijeti i na druge. Jer to je bio Isusov put.

Sveti Pavao kršćanima u Rimu uputio je sljedeće riječi: “Nikome ništa ne dugujete, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.” 

Zakoni koje imamo ne bi niti bili potrebni kad bismo se svi držali ovog Isusovog. I iako su često oni koji Njegovo ime najglasnije zazivaju, upravo oni koji ga najmanje razumiju i po Njemu i žive, neka nas to sve skupa ne obeshrabri, nego dodatno motivira da vlastitim primjerom pokažemo da živimo Ljubav. I kroz tu ljubav, uskrsnuće svega dobroga u nama. Onoga zbog čega se današnji dan i slavi.

Anita Ratkić Šošić 

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete